Ostrvo Jabuka: Magnetna igla kompasa ovdje potpuno poludi, a moreplovci tvrde da se ispod crne stijene krije nešto što privlači gromove. – Jabuka je vulkansko ostrvo bogato magnetitom. Zbog visoke koncentracije željeza u stijenama, kompasi na brodovima u blizini ostrva postaju neupotrebljivi. Često je meta udara gromova.
Zamislite da plovite otvorenim morem, tamo gdje se horizont spaja s beskrajem plavetnila, a onda se pred vama odjednom uzdiže crna, oštra piramida koja izgleda kao da je ispala iz nekog naučnofantastičnog filma. To je Jabuka, najusamljenije i najmističnije ostrvo Jadrana, koje nas je potpuno oborilo s nogu svojom sirovom ljepotom i tajnama koje krije u svojim stijenama. Dok smo istraživali ovo čudo prirode, shvatili smo da Jabuka nije samo običan komad kopna usred vode, to je zapravo jedan od rijetkih vulkanskih dragulja koje imamo u ovom dijelu svijeta.
Ono što nas je prvo fasciniralo jeste činjenica da se brodovi ovom ostrvu ne smiju previše približavati ako se oslanjaju samo na stare instrumente. Naime, Jabuka je krcata magnetitom, vrstom željezne rude koja stvara nevjerovatne magnetne anomalije. Čim se približite njenim crnim liticama, magnetna igla kompasa potpuno poludi, vrti se u krug i postaje potpuno beskorisna. Možete li zamisliti kako je to bilo starim moreplovcima koji su se oslanjali isključivo na zvijezde i taj jedan mali instrument, samo da bi otkrili kako ih on usred ničega izdaje? Mi smo bili prosto šokirani saznanjem da priroda može tako lako da nadmudri ljudsku tehnologiju.
Ali to nije sve što privlači pažnju na ovom pustom ostrvu. Zbog te ogromne koncentracije željeza, Jabuka je pravi magnet za gromove. Lokalni ribari iz Komiže, koji su vijekovima jedini imali hrabrosti da plove do ove tačke, ispričali su nam nevjerovatne priče. Kažu da tokom oluja ostrvo izgleda kao da gori, jer gromovi udaraju u njegove vrhove jedan za drugim, stvarajući zastrašujući spektakl svjetlosti i zvuka. Upravo zato postoji to staro pravilo, čim vidiš da se nebo mrači iznad Jabuke, bježi što dalje i ne okreći se. Nama je to zvučalo kao scena iz epske fantastike, ali za ljude koji žive od mora, to je surova i opasna stvarnost.
Kada smo dublje ušli u priču o samom ostrvu, otkrili smo da je ono gotovo nepristupačno. Jabuka nema obalu u klasičnom smislu, nema plaže niti mirne uvale gdje možete usidriti čamac. To su samo strme, glatke litice koje se obrušavaju direktno u mračne dubine Jadrana. Pristati na Jabuku je prava umjetnost i zahtijeva savršeno mirno more i nevjerovatnu vještinu. Mi smo ostali bez teksta pred podvigom viških ribara koji su ovdje dolazili po mrazovac, rijetku i ljekovitu biljku, ili da bi lovili sokolove koji se gnijezde na ovim neosvojivim visinama. Njihova hrabrost i povezanost sa ovom crnom stijenom su nam prosto nevjerovatne.
Zanimljivo nam je bilo i to što Jabuka, uprkos svom surovom izgledu, vrvi od života koji nećete naći nigdje drugdje na planeti. Tu živi crna gušterica, endemska vrsta koja se savršeno prilagodila vrelom crnom kamenu. Mi smo se pitali kako uopšte išta može preživjeti na mjestu koje nema izvora pitke vode i koje prži sunce tokom cijelog ljeta, a zimi ga šibaju najjači vjetrovi. Ipak, priroda je ovdje stvorila svoj mali, izolovani univerzum. Postoji i posebna vrsta karanfila koja raste samo u tim pukotinama, prkoseći soli i suši. Ta snaga života na tako negostoljubivom mjestu nas je duboko dirnula i natjerala da se zamislimo nad izdržljivošću prirode.
Danas je Jabuka zaštićeni park prirode, ali i dalje ostaje enigma. Malo ko se usudi da krene na tu dugu plovidbu od 70 kilometara od najbližeg naseljenog mjesta, ali oni koji odu, vraćaju se sa pričama koje zvuče kao legende. Mi smo otkrili da čak i moderni satelitski navigacioni sistemi ponekad znaju da “štucnu” u blizini ovog ostrva, kao da Jabuka i dalje ljubomorno čuva svoju privatnost. To je podsjetnik da na planeti još uvijek postoje mjesta koja ne možemo potpuno ukrotiti niti objasniti školskim udžbenicima.
Na kraju, Jabuka nas uči da ljepota često leži u opasnosti i izolaciji. Ta crna stijena koja “jede” kompase i “priziva” gromove stoji tamo kao spomenik nekim davnim vremenima kada je zemlja bila mlada i vatrena. Mi se naježimo svaki put kad pomislimo na taj miris soli i gvožđa koji se širi oko njenih litica. Sljedeći put kad pogledate na pučinu i pomislite kako je sve već istraženo i mapirano, sjetite se Jabuke, ostrva koje i dalje prkosi logici i magnetnim poljima, čekajući nekog novog putnika spremnog da se suoči sa njegovim bijesom i ljepotom.
