Jedino selo u Bosni gdje svako nosi isto prezime — i niko ne zna kako to da objasni

Selo u trouglu između Vareša, Olova i Kreševa – mjesto čije ime čuvamo iz poštovanja prema sagovornicima – predstavlja jedan od najpotresnijih i najnevidljivijih demografskih fenomena današnje Evrope, o kojem ne postoje sistemski podaci ni akademski radovi, već samo usmena svjedočanstva onih koji su odlučili da ostanu. U ovom selu danas živi petnaestak duša, raspoređenih u nekoliko kuća, i ono što posjetioca prvo zaprepasti jeste činjenica da apsolutno svi mještani, bez ijednog izuzetka, nose isto prezime već pune četiri generacije. Nije ovo priča o izolovanoj, incestuoznoj zajednici koja se plaši svijeta; naprotiv, riječ je o ljudima koji su itekako svjesni spoljašnjeg svijeta, koji su u njemu boravili, radili i školovali se, ali su se vratili vođeni onim što bismo najpreciznije mogli nazvati svetom tvrdoglavošću prema zemlji predaka. Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, u Bosni i Hercegovini postoji preko dvjesto naselja sa manje od dvadeset stanovnika – to su sela na izdisaju, demografski kosturi koji se još uvijek vode kao živa naselja samo zato što u njima neko i dalje pali vatru na ognjištu. Ono što ovo konkretno selo izdvaja od sličnih jeste nevjerovatna unutrašnja kohezija; ovdje nema svađa, nema komšijskih sporova, nema onog malog pakla koji obično nastaje kad se premalo ljudi nađe na prevelikom prostoru. Naprotiv, preostali mještani funkcionišu poput dobro podmazanog mehanizma koji se vrti oko tri osnovne aktivnosti: stočarstvo, sječa drva i održavanje seoske džamije iz osmanskog perioda. Ta džamija, zanimljivo, nikada nije obnavljana državnim novcem ni donacijama iz inostranstva; svaki kamen, svaki ćerpič i svaki metar maltera plaćen je iz džepova ljudi koji nose to prezime, bez obzira da li trenutno žive u selu, Sarajevu, Minhenu ili Čikagu. Razgovor sa najstarijim stanovnikom, čovjekom u osamdesetim godinama koji se kreće sporo ali čije oči sijevaju mladalačkom vatrom, otkriva da je posljednji ozbiljniji talas iseljavanja bio sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada su zenička željezara i sarajevska industrija usisale dio porodica. Međutim, čak i oni koji su fizički otišli nikada nisu mentalno napustili selo; redovno se vraćaju, svakog ljeta i svakog Bajrama, ulažući novac zarađen u tuđini u obnovu kuća u kojima žive tri sedmice godišnje. Električna energija je ovamo stigla krajem sedamdesetih, što je za evropske prilike gotovo nezamislivo kasno, dok je vodovod i dalje naučna fantastika, a voda se zahvata sa prirodnog izvora koji, po lokalnoj legendi, nije presušio ni u najsušnijim godinama. Jedan mlađi mještanin, čovjek u četrdesetim koji se nakon rata vratio iz Njemačke gdje je imao solidan posao i uređen život, ispričao mi je dok smo sjedili na klupi ispred njegove kuće da je povratak bio jedina logična odluka. “Tamo sam bio broj,” rekao je, “ovdje sam čovjek koji zna ko mu je bio pradjed i na kojoj je ledini čuvao ovce.” Njegova djeca pohađaju školu u obližnjem gradu i govore njemački bolje nego bosanski, ali svaki raspust provode u selu, učeći o porodičnoj istoriji i stičući vještine koje njihovi urbani vršnjaci nikada neće savladati: kako se timari konj, kako se cijepaju drva a da ne ostaneš bez prsta, kako se prepoznaje otrovna gljiva od jestive. U selu nema prodavnice, pa se nabavke obavljaju jednom sedmično, a zimi, kad snijeg zatrpa puteve i kad bi se i vučjim krznom teško ugrijao, zalihe se prave za mjesec dana unaprijed, po principu koji su ovi ljudi naslijedili od svojih predaka: bolje da ima nego da nema. Postoji ovdje i jedno nepisano pravilo koje se poštuje kao da je uklesano u kamen – kuće se ne prodaju strancima, bez obzira na ponuđenu cijenu. Čak i one zapuštene, sa uraslim krovovima i prozorima bez stakala, formalno pripadaju potomcima koji žive u inostranstvu i koji ih posjećuju svakog ljeta, obnavljajući ih malo po malo, iz čiste dužnosti prema mrtvima. Tokom mog boravka imao sam čast prisustvovati zajedničkom ručku na koji su se okupili svi stanovnici; na stolu su se našla jela pripremljena po receptima starim nekoliko generacija, a pjesme koje su se pjevale nakon ručka iste su one koje su se u ovom selu pjevale i prije dva stoljeća. Najstarija stanovnica, baka od devedeset dvije godine koja se kreće uz pomoć štapa ali čije su oči oštre kao britva, pokazala mi je porodični ćilim tkan prije više od sto godina, na kojem su izvezana imena svih žena koje su ušle u porodicu udajom. Taj dokument, koji nije zvanični istorijski artefakt i nikada neće biti izložen u muzeju, predstavlja neprocjenjivo svjedočanstvo o kontinuitetu jedne loze na istom prostoru, svjedočanstvo koje govori više od hiljadu akademskih radova. Sa stanovišta turističkog potencijala, selo nudi autentično iskustvo koje je dijametralno suprotno masovnom turizmu, ali ostaje pitanje da li bi ikakav razvoj ugrozio upravo ono što ga čini posebnim – izolovanost, autentičnost i otpornost na spoljašnje uticaje koji su progutali veći dio svijeta. Odlazeći iz sela, osjećao sam čudnu mješavinu tuge i divljenja; pred očima su mi bili ti ljudi koji, uprkos svim olujama istorije, i dalje pale istu vatru na istom ognjištu, vodeći računa da se plamen nikada ne ugasi. To nije puki inat, to nije neznanje ni strah od novog; to je ona rijetka, gotovo mistična veza sa tlom koja se ne može objasniti racionalnim argumentima, već samo osjetiti u trenutku kad stupite na tu zemlju i shvatite da ovdje vrijeme teče po drugačijim zakonima nego bilo gdje drugo na svijetu.