Stećci su prekriveni simbolima ruku i sunca, ali na 60.000 spomenika nećete naći nijedno ime srednjovjekovnog vladara

Kad smo se prvi put našli usred nekropole stećaka, onako razbacanih po planinskim proplancima, obuzeo nas je čudan mir. Ti “kameni spavači”, kako ih je pjesnik nazvao, stajali su tu vjekovima, prkosno ćuteći o svojim autorima. Ono što nas je potpuno šokiralo tokom istraživanja jeste činjenica da na više od 60.000 ovih spomenika, koliko ih je rasuto po Bosni i Hercegovini, gotovo nikada nećete naći ime nekog velikog kralja ili moćnog vladara. Fasciniralo nas je to što su ljudi tog vremena, koji su očigledno imali sredstva i vještinu da podignu ovakve gromade, odlučili da ostanu anonimni u pogledu moći. Umjesto hvalospjeva o bitkama i titulama, na kamenu smo pronašli simbole koji nas i danas tjeraju na razmišljanje… podignute ruke sa otvorenim dlanovima, sunčevi točkovi, polumjeseci i prizori iz svakodnevnog života poput kola ili lova. Nismo mogli vjerovati da postoji civilizacija koja je toliko truda uložila u vječnost, a tako malo u ličnu promociju. Čitajući natpise na onim rijetkim stećcima koji ih imaju, poput onog čuvenog “ne prevali me, ne gazi me”, osjetili smo duboku ljudskost koja nadilazi vijekove. To nije bio vapaj za slavom, već molba za mir. Jedna od teorija koja nas je zaintrigirala jeste da su ovi simboli zapravo šifre koje prenose njihovo poimanje svijeta i zagrobnog života, neku vrstu duhovne mape koju smo mi zaboravili čitati. Zanimljivo je da su stećci bili zajednički svim ljudima, bez obzira na njihovu društvenu ili vjersku pripadnost, što nam govori o jednom nevjerovatnom stepenu tolerancije i zajedništva u srednjem vijeku. Svaki kamen je unikat, isklesan iz jednog komada, često dopreman sa udaljenosti od nekoliko kilometara bez ikakve mehanizacije. Pitali smo se kako su uspijevali da pomjere blokove teške i po nekoliko tona uz strme planinske staze. To ostaje jedna od onih misterija koje samo pojačavaju magiju ovih mjesta. Danas, dok tišinu nekropola prekida samo vjetar, shvatili smo da su stećci njihova poruka nama… podsjetnik da su titule prolazne, a da je ono što ostavljamo iza sebe, simboli naše duše i poštovanja prema zemlji, ono što zaista ostaje. Ti kameni blokovi nisu samo grobovi, oni su galerije na otvorenom koje čuvaju identitet jednog naroda koji je cijenio slobodu iznad svega. Odlazeći sa nekropole, nismo mogli a da se ne okrenemo još jednom, osjećajući da smo dotakli nešto drevno i iskreno, nešto što ne traži da bude objašnjeno naučnim radovima, već doživljeno srcem.