Mostar 1992–1995: Jedini grad u istoriji koji je u isto vrijeme branjen i namjerno rušen od strane onih koji su ga voljeli
Istorija Mostara u ratnom periodu između 1992. i 1995. godine predstavlja jednu od najsloženijih, najtragičnijih i najapsurdnijih epizoda ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, grad koji je u samo tri godine promijenio čak četiri različite linije kontrole i koji je iz rata izašao fizički i duhovno podijeljen na način koji ni tri decenije kasnije nije u potpunosti prevaziđen. Na samom početku sukoba, u proljeće 1992., Jugoslavenska narodna armija, tada već potpuno pod kontrolom Beograda i srpskog političkog vrha, okupirala je dominantne položaje na istočnoj obali Neretve, dok su snage Hrvatskog vijeća obrane i tek formirane Armije Republike Bosne i Hercegovine, udružene u nesvetom ali pragmatičnom savezu, zajednički branile zapadni dio grada. Taj prvi savez, rođen iz nužde i zajedničkog neprijatelja, bio je kratkog vijeka, i već u proljeće 1993. pretvorio se u otvoreni, brutalni sukob između dojučerašnjih saveznika, koji je rezultirao podjelom grada na hrvatski i bošnjački dio, podjelom koja je išla bukvalno kroz sredinu ulica, kroz dvorišta, kroz porodice. Ono što situaciju čini posebno grotesknom i apsurdnom jeste činjenica da je svaka strana u svakom pojedinom trenutku tvrdila, sa potpunim uvjerenjem i patosom, da je Mostar “njen” grad, braneći ga i razarajući istovremeno, zavisno od toga ko se tog konkretnog dana nalazio na drugoj strani fronta. Frontovske linije su se pomjerale iz sedmice u sedmicu, bulevari su od mjesta šetnje i kafisanja postajali zone smrti gdje su snajperisti čekali svaki pokret, a komšije s kojima ste do juče dijelili kafu i slavili praznike preko noći su postajale neprijatelji koje je trebalo mrziti i ubijati. Taj stravični proces razgradnje suživota, taj pad u ponor međusobnog nepovjerenja i mržnje, brutalno je zabilježen u stotinama svjedočanstava preživjelih, od kojih svako predstavlja optužnicu protiv političkih elita koje su taj rat isplanirale i sprovele. Stari most, simbol grada, remek-djelo osmanske arhitekture i jedan od najprepoznatljivijih spomenika na svijetu, srušen je artiljerijskom vatrom 9. novembra 1993. godine, a njegov pad u hladnu Neretvu simbolički je označio uništenje ideje suživota za koju je Mostar vijekovima bio živo oličenje. Administrativna podjela grada nastavila se i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, kada su oružja konačno utihnula, ali su podjele ostale urezane u tkivo grada, vidljive na svakom koraku onome ko zna da gleda. Mostar je u godinama nakon rata postao pozornica dugog, mukotrpnog i još uvijek nedovršenog procesa reintegracije, procesa koji je bio opterećen pitanjima izbornih jedinica, školskih kurikuluma, nacionalnih zastava i hiljadu drugih detalja koji sprečavaju da se grad ponovo sastavi u jednu cjelinu. Obnova Starog mosta, završena 2004. godine uz veliku međunarodnu pomoć i pompu, predstavljala je snažan simbolički čin pomirenja i nade, ali su duboke, gotovo tektonske podjele u tkivu grada preživjele i tu obnovu i nastavile da određuju svakodnevni život njegovih stanovnika. Za današnje posjetitelje, Mostar je grad vrtoglavih kontrasta. S jedne strane, tu je turistički sjaj starogradskog jezgra sa svojim kaldrmisanim ulicama, bakarnim suvenirima, ćevabdžinicama i pogledom na obnovljeni Stari most koji blista na suncu kao da nikada nije ni pao. S druge strane, dovoljno je skrenuti u sporednu ulicu, udaljiti se svega stotinjak metara od turističke rute, i vidjet ćete fasade izrešetane šrapnelima, ruševine koje još uvijek čekaju obnovu, i grafite koji svjedoče o podjelama koje turističke razglednice ne prikazuju. Pisati o Mostaru znači hodati po tankoj, gotovo nevidljivoj liniji između istorijske činjenice i ljudskog svjedočanstva, između hladne analize i empatije, ali svaka priča o ovom gradu, svaka iole poštena priča, neminovno sadrži i ono najteže pitanje: da li je istinski suživot moguć nakon toliko prolivene krvi, nakon toliko izdaja, nakon toliko godina sistematskog razdvajanja? Iako je Mostar danas jedna od najposjećenijih turističkih destinacija u Bosni i Hercegovini, njegove ratne rane su i dalje otvorene, skrivene ispod tankog sloja maltera, iza novih fasada i sjajnih razglednica koje turisti kupuju i nose kući. Mostar me uvijek iznova rastuži i oduševi istovremeno; šetam preko Starog mosta koji je tako savršeno obnovljen, kamen po kamen, da izgleda kao da nikada nije ni pao u hladnu Neretvu, a onda skrenem u sporednu ulicu i ugledam fasadu izrešetanu šrapnelima, i shvatim u trenutku da ovaj grad nosi svoje ožiljke kao neku mračnu modnu liniju koju niko ne želi da vidi, ali je uporno vidljiva svakome ko odvoji pogled od turističkih atrakcija. Čini mi se da je Mostar najsnažnija i najtačnija metafora za cijelu Bosnu i Hercegovinu – prelijep, srdačan, gostoljubiv, ponosan na svoju istoriju, ali istovremeno ranjen na načine koje ni najskuplja međunarodna obnova ne može u potpunosti da izliječi, jer se neke stvari ne mogu ispraviti kamenom i malterom, već samo vremenom, generacijskim smjenama i, nadam se, iskrenim kajanjem koje još uvijek čeka da bude izgovoreno. Na kraju, Mostar ostaje svjedočanstvo i o ljudskoj sposobnosti za destrukciju i o ljudskoj sposobnosti za obnovu; pitanje je samo koja će od te dvije sposobnosti na kraju prevagnuti.
