Na raskrsnici tri naroda nastao je jezik koji ne pripada nijednom — i lingvisti još uvijek ne znaju kako ga klasificirati

Brčko distrikt Bosne i Hercegovine je politički i administrativni unikum koji prkosi svim pokušajima jednostavne kategorizacije, a ta jedinstvenost ogleda se ne samo u njegovom pravnom statusu već i u nečemu što posjetilac može čuti na svakom koraku: specifičnom govoru njegovih stanovnika. Lingvisti koji su proteklih godina sistematski dokumentovali govor Brčkog slažu se u jednom: ono što se ovdje dogodilo nije puko miješanje dijalekata i standardnih jezika, već organsko stvaranje jedinstvenog idioma, živog jezičkog organizma koji diše, razvija se i odbija da bude sveden na šablone nacionalnih čistki. Ovaj fenomen nije nastao preko noći niti je plod nečije svjesne odluke; on je rezultat vijekova suživota na raskrsnici tri kulturna utjecaja koja su, svaki na svoj način, oblikovala identitet ovog grada na Savi. Osmansko nasljeđe, koje je trajalo vijekovima i ostavilo dubok trag u svakom aspektu života, ugradilo je u govor Brčkog slojeve turcizama koji se i danas koriste potpuno prirodno, bez svijesti o njihovom porijeklu: avlija, pendžer, komšija, sevdah, merak, ćejf. Zatim je došao austrougarski period, relativno kratak ali izuzetno intenzivan, koji je doneo ne samo novu arhitekturu i urbanizam već i čitav niz germanizama koji su se zadržali u svakodnevnom govoru: šlogirati, špajza, forcimer, escajg, rikverc. Na ova dva istorijska sloja nadovezao se specifični poslijeratni status Distrikta, koji ne pripada ni Federaciji Bosne i Hercegovine ni Republici Srpskoj, i koji je postao jedno od rijetkih mjesta u zemlji gdje se sva tri konstitutivna naroda – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – svakodnevno susreću, razgovaraju, trguju, svađaju se i mire na pijaci, u kafićima, u institucijama i na ulici. Upravo taj intenzivni, prisilni, svakodnevni kontakt, koji je u drugim dijelovima zemlje znatno smanjen ili potpuno nestao nakon rata, u Brčkom je stvorio potrebu za efikasnom komunikacijom koja prevazilazi političke i nacionalne podjele, potrebu za jezikom koji pripada svima i nikome istovremeno. Rezultat je govor koji u jednoj te istoj rečenici, izgovorenoj bez imalo napora i bez ikakve samosvijesti, miješa elemente bosanskog, srpskog i hrvatskog standardnog jezika, prožete turcizmima i germanizmima, stvarajući melodiju koja je istovremeno i arhaična i savremena, i lokalna i univerzalna. Profesor sa Filološkog fakulteta u Sarajevu koji već deset godina strpljivo dokumentuje ovaj fenomen, snimajući razgovore, zapisujući izraze i analizirajući sintaksu, objašnjava da se ne radi o haotičnom miješanju niti o jezičkoj anarhiji, već o organski nastalom idiomu koji ima svoju unutrašnju logiku, svoja nepisana pravila i svoju gramatiku. Zanimljivo je, i za lingviste posebno dragocjeno, da mlađe generacije u Brčkom nesvjesno usvajaju i koriste ovaj govor, ne praveći razliku između izraza koji zvanično pripadaju različitim jezičkim standardima – za njih je to jednostavno “naš jezik”, jezik kojim se sporazumijevaju sa komšijama i prijateljima, bez ideološkog prtljaga. Lokalni pjesnici i pisci, prepoznavši bogatstvo ovog idioma, povremeno koriste brčanski govor u svojim djelima, a nedavno je objavljena i zbirka poezije pisana upravo ovim hibridnim jezikom, što je izazvalo značajno interesovanje regionalnih medija i pokrenulo raspravu o jezičkom identitetu. Za posjetitelje koji prvi put dođu u Brčko, susret sa ovim govorom može biti pomalo zbunjujući, gotovo dezorijentišući; u istoj rečenici možete čuti riječi koje ste naučili da pripadaju različitim jezicima, a opet sve zvuči tako prirodno, tečno i melodično da vam nakon nekoliko minuta više ni ne pada na pamet da analizirate. Ovaj jezički fenomen nije samo akademska zanimljivost za lingviste i studente filologije, već i snažan, gotovo dirljiv dokaz da obični ljudi uvijek nalaze način da komuniciraju, da grade mostove i da žive jedni pored drugih, čak i kada ih politike, administracije i elite decenijama pokušavaju razdvojiti i ubijediti da je to nemoguće. Uvijek me iznova oduševljavalo kako obični ljudi na terenu pronalaze genijalno jednostavna rješenja za probleme koje političke elite ne mogu ili ne žele da riješe; brčanski govor je živi, pulsirajući dokaz da je jezik prije svega alat za sporazumijevanje, a ne oružje za podjelu, i da ga običan čovjek koristi onako kako njemu odgovara, a ne kako mu nalažu jezički čistunci. Kada sam prvi put sjeo u jednu staru brčansku kafanu, onu vrstu mjesta gdje se kafa kuha na pijesku i gdje se mušterije pozdravljaju sa vlasnikom kao sa rođenim bratom, i slušao goste kako naručuju piće, primijetio sam da u jednoj jedinoj rečenici, izgovorenoj bez imalo napora i bez trunke ironije, koriste riječi iz tri različita standardna jezika. Pomislio sam: evo ga, ovo je pravi, nepatvoreni duh Bosne, onaj koji odbija da bude sveden na šablone, na nacionalne čistke, na udžbenike i političke programe; to je duh koji se smije, psuje, trguje i voli na jeziku koji ne priznaje granice. Taj živi, sočni, neukrotivi jezik Brčkog, sa svim njegovim turcizmima, germanizmima i lokalnim kovanicama, predstavlja najljepšu moguću osvetu običnog čovjeka političarima koji ga decenijama ubjeđuju da ne može i ne smije živjeti sa komšijom druge vjere i nacije – a on ne samo da živi, već i stvara novi jezik u kojem te podjele gube svaki smisao.