280 metara ispod bosanske planine: Bunker koji je Tito gradio 26 godina — a niko ga nije smio pitati zašto

ARK D-0: Titov atomski bunker u Konjicu predstavlja najskuplji vojni objekt bivše Jugoslavije i jedan od najfascinantnijih spomenika hladnoratovske paranoje na čitavom Balkanu. Kada prvi put prođete kroz ona trostruka hermetička vrata debela 1,2 metra i spustite se 280 metara u utrobu planine Zlatar, obuzme vas osjećaj da ste zakoračili na set nekog izgubljenog filma o Džejmsu Bondu – samo što je ovo, vjerovali ili ne, bilo itekako stvarno. Cijela priča počinje 1953. godine, u vrijeme kada su SAD i Sovjetski Savez ozbiljno gledali jedni drugima u nuklearne bojeve glave, a Josip Broz Tito je, sa onom svojom karakterističnom mješavinom paranoje i megalomanije, odlučio da mu treba sklonište iz kojeg bi mogao upravljati onim što ostane od zemlje nakon potencijalne apokalipse. Dvadeset šest godina kasnije, 1979, bunker je konačno završen, a računica pokazuje da je koštao nevjerovatnih 4,6 milijardi tadašnjih dolara – cifra koja i danas djeluje nadrealno, a kamoli u vrijeme kada su obični ljudi u Jugoslaviji štedjeli godinama da bi kupili prvog “fiću”. Legenda kaže da su radnici na gradilište dovođeni sa povezima preko očiju, da godinama nisu znali gdje se tačno nalaze, a neki navodno nikada nisu ni saznali punu istinu o objektu koji grade – i dok ne mogu sa sigurnošću potvrditi tu priču, moram priznati da savršeno odgovara atmosferi mjesta. Unutrašnjost je projektovana kao potpuno samoodrživi podzemni grad za 350 ljudi tokom šest mjeseci potpune izolacije: imate bolnicu sa operacionom salom, kuhinje koje izgledaju kao da su juče napuštene, spavaonice sa metalnim krevetima, sisteme za prečišćavanje vazduha koji su i danas funkcionalni, generatore za struju, pa čak i luksuzni salon za Tita sa tapetama koje odišu nekom čudnom soc-realističkom elegancijom. Hodajući kroz te blještavo bijele hodnike obložene metalnim pločama, sa strogim linijama i minimalističkim funkcionalizmom koji vrišti “hladni rat”, nisam mogao a da ne pomislim na svu apsurdnost ovog mjesta – potrošiti bogatstvo na sklonište od apokalipse koja se nikada nije dogodila, dok su obični ljudi živjeli skromno, i na kraju to isto sklonište pretvoriti u umjetničku galeriju. Da, dobro ste pročitali – od 2011. godine ARK D-0 je otvoren za javnost i služi kao galerijski prostor za savremenu umjetnost, pa tako danas kroz hodnike koji su trebali svjedočiti kraju svijeta šetaju posjetioci i razgledaju instalacije savremenih umjetnika. Ironija je toliko savršena da bi bila smiješna da nije pomalo tužna – sistem koji je gradio bunker da preživi nuklearni rat raspao se bez ijednog ispaljenog metka, od vlastitih unutrašnjih kontradikcija, a njegov vođa, prema većini izvora, nikada nije ni kročio u ovaj podzemni grad vrijedan milijarde. Tokom rata u Bosni, bunker je korišten kao skladište oružja Armije Republike Bosne i Hercegovine, što je još jedan sloj apsurda na već bogatu istoriju ovog mjesta. Kada sam prvi put posjetio ARK, vodič nam je ispričao da temperatura u bunkeru nikada ne prelazi ugodnu svježinu, bez obzira na godišnje doba, i da akustika u pojedinim prostorijama stvara jezive eho efekte koji vam se urežu u pamćenje. I zaista, stojeći u jednoj od konferencijskih sala i zamišljajući Titov štab kako ovdje planira rekonstrukciju svijeta nakon nuklearnog holokausta, obuzela me je neka egzistencijalna jeza pomiješana sa divljenjem – jer koliko god bilo ludo, ovo mjesto je remek-djelo inžinjeringa i svjedočanstvo jedne epohe koja je vjerovala da se od sutrašnjice može pobjeći debelim zidovima. Danas je ARK D-0 jedna od najposjećenijih atrakcija u Bosni i Hercegovini, a ja vam od srca preporučujem da ga posjetite, makar samo da biste na vlastitoj koži osjetili tu mješavinu strahopoštovanja i blage nelagode koja vas obuzme kada shvatite da ste 280 metara ispod zemlje, okruženi sa 1,2 metra čelika, na mjestu koje je trebalo da bude posljednja adresa jedne zemlje koje više nema.