Zlatni borovi Zlatibora: Legenda o drveću koje je svijetljelo u mraku, dok posljednji primjerak nije posječen zbog tajne koja se krila u kori. – Pinus silvestris variegata zlatiborica je endemska vrsta bora sa zlatnožutim četinarima. Posljednji autohtoni primjerak je nestao, a legenda kaže da je drvo imalo magična svojstva. Danas se pokušava njegova revitalizacija.

Sjedite udobno, sipajte sebi kafu, jer priča koju smo danas iskopali o Zlatiboru zvuči kao nešto iz naučnofantastičnih romana, a zapravo je čista istorija i botanika zamotana u narodno vjerovanje. Svi smo čuli za Zlatibor, tu planinu gdje vazduh miriše na borovinu i gdje se bježi od ljetnih vrućina, ali koliko vas zapravo zna da je cijela planina dobila ime po jednom jedinom drvetu koje je, pazite sad ovo, doslovno svijetlilo u mraku? Mi smo ostali zatečeni kada smo saznali da „zlatni bor“ nije samo poetska figura ili marketinški trik za privlačenje turista, već stvarna, endemska pojava koja je decenijama zbunjivala naučnike i raspaljivala maštu mještana.

Kada smo počeli istraživati o Zlatnom boru, mislili smo da je to samo legenda koju bake pričaju unucima uz ognjište. Međutim, priča o drvetu čije je naučno ime Pinus silvestris variegata zlatiborica je itekako stvarna. Zamislite bor čije iglice nisu obične zelene boje, već su prošarane zlatnožutim nijansama. Legenda kaže da su nekada čitave padine bile prekrivene ovim neobičnim četinarima, a kada bi sunce zalazilo, oni bi reflektovali svjetlost tako snažno da je izgledalo kao da šuma tinja nekim unutrašnjim zlatnim plamenom. Upravo taj vizuelni spektakl je kumovao imenu planine. Fascinantno nam je bilo otkriti da se u starim spisima pominje kako su se ljudi izdaleka orijentisali prema tim „zlatnim svjetionicima“ u planini.

Ali, kao u svakoj dobroj priči, postoji i ona mračnija strana. Tokom istraživanja, naišli smo na podatak koji nas je prilično rastužio. Ljudi su, u svom neznanju i pohlepi, počeli vjerovati da ta zlatna boja potiče od pravog zlata koje drvo crpi iz zemlje kroz korijenje. Postojale su priče da se u kori tih borova krije tajna formula za bogatstvo, pa su mnogi primjerci posječeni upravo zbog te zablude. Do kraja dvadesetog vijeka, populacija ovih prirodnih dragulja svela se na svega par primjeraka. Najpoznatiji od njih, onaj u selu Negbina, bio je pod zaštitom države još od vremena Kraljevine Jugoslavije, ali je nažalost posrnuo pod naletom teške zime 1999. godine. Mi prosto nismo mogli da povjerujemo da je simbol čitave regije bio tako blizu potpunog istrebljenja.

Srećom, svaka dobra priča ima i svog heroja. U ovoj našoj, to je bio penzionisani inženjer šumarstva Mihailo Tošić. Mi smo bili oduševljeni njegovom upornošću. On nije dopustio da tajna zlatnog bora ode u zaborav. Dok je drvo u Negbini umiralo, on je uspio da sa njegovih poluosušenih grana uzme „iskrice života“, male žive grančice koje je kasnije okalemio na obični beli bor. To je bio potez koji je spasio vrstu. Danas se ti „potomci“ polako vraćaju na proplanke Zlatibora. Zanimljivo nam je bilo saznati da zlato u četini zapravo nije metal, već rijetka genetska mutacija koja se ne prenosi sjemenom. Dakle, ako posadite šišarku zlatnog bora, dobićete obični zeleni bor. Jedini način da se sačuva magija jeste kloniranje, odnosno kalemljenje, što cijelu priču čini još ekskluzivnijom.

Naravno, gdje god su Srbi i Crnogorci, tu mora biti i malo humora i različitih interpretacija. Druga legenda na koju smo naišli kaže da su doseljenici iz Crne Gore i Hercegovine, kada su vidjeli koliko je šuma gusta i bogata, uzvikivali… „Zlatan je to bor!“, misleći na to koliko im drvo donosi novca od prodaje katrana i luči. Nama je to bilo simpatično, jer se i danas na ovim prostorima vrijednost često mjeri kroz to koliko je nešto „zlata vrijedno“. Ipak, mi više volimo vjerovati u onu priču o svjetlucavom drveću koje prkosi mraku. Postoji i treća verzija koja kaže da je planina dobila ime po suvatima, pašnjacima koji u jesen požute, ali ruku na srce, to zvuči previše obično za jedno ovako magično mjesto.

Danas, kada šetate Zlatiborom, šanse da naletite na pravi zlatni bor u divljini su male, ali nisu nemoguće. Mi smo saznali da se nekoliko mladih sadnica nalazi na tajnim lokacijama oko Čajetine i Gostilja, gdje ih stručnjaci brižljivo čuvaju. Zamislite taj osjećaj, hodate šumom i odjednom ugledate nešto što izgleda kao da je ispalo iz Tolkinovih knjiga, drvo koje odbija da bude obično. Cijela ta borba za revitalizaciju zlatnog bora podsjeća nas na to koliko je priroda krhka, ali i koliko jedan čovjek sa vizijom može da promijeni tok istorije. Nama je ova priča dala potpuno novu perspektivu na svaki bor koji vidimo dok se penjemo prema Torniku ili šetamo pored jezera. Svaki put se zapitamo… da li je to taj? Da li će baš ovaj bor sutra, kad padne mrak, početi da sija zlatom?