Jedna od samo tri preostale prašume u Evropi krije se u Crnoj Gori: Stabla su starija od otkrića Amerike

Biogradska gora je jedna od svega tri preostale prašume u Evropi, uz Perućicu u Bosni i Hercegovini i Bjalovješku prašumu u Poljskoj i Bjelorusiji, a nalazi se u srcu istoimenog nacionalnog parka u Crnoj Gori; u ovoj šumi, koja je vijekovima ostala netaknuta ljudskom rukom, rastu stabla stara i do petsto godina, a ekosistem je u potpunosti prepušten prirodnim procesima; u centralnom dijelu parka nalazi se Biogradsko jezero, jedno od najljepših glacijalnih jezera u Crnoj Gori, koje svojom tirkiznom bojom i okružujućom šumom stvara prizore koji oduzimaju dah; iako je park lako dostupan sa uređenim stazama i osnovnom infrastrukturom, Biogradska gora je i dalje skriveni biser crnogorskog sjevera koji posjeti daleko manje turista od primorskih destinacija; za ljubitelje prirode, planinarenje kroz ovu prašumu je prilika da dožive Evropu kakva je bila prije nego što ju je čovjek promijenio; Biogradska gora je dokaz da je, uprkos svemu, moguće sačuvati komadiće netaknute prirode za buduće generacije; šetati kroz Biogradsku goru znači udisati vazduh koji je isti onakav kakav su udisali i srednjovjekovni lovci i drevni Sloveni, to je šetnja kroz vrijeme gdje svako srušeno stablo nije znak propadanja već dio jednog savršenog ciklusa koji se odvija bez ljudske intervencije; dok sam hodao pored Biogradskog jezera čija je voda bila toliko mirna da je savršeno odražavala svaku granu i oblak, osjetio sam neki duboki mir koji se rijetko nalazi u modernom svijetu, to je mir netaknute prirode i on vrijedi više od svih hotelskih bazena na primorju zajedno; moram priznati da sam prije prve posjete bio skeptičan – “šuma kao šuma”, mislio sam, kako se iole iskusan putnik može oduševiti drvećem nakon što je vidio norveške fjordove i novozelandske pejzaže, ali već nakon prvih stotinu metara shvatio sam koliko sam bio u krivu; Biogradska gora nije obična šuma, to je živi organizam koji diše, miriše i zvuči na način koji se ne može opisati riječima već se mora doživjeti svim čulima; kada uđete u nju, prvo što primijetite je miris – mješavina truležnog lišća, mahovine, smole i nečeg neuhvatljivog što podsjeća na djetinjstvo, na one davne dane kada ste se igrali u šumi iza bakine kuće i mislili da je svijet beskrajno velik i pun tajni; stabla su toliko visoka da vam se zavrti u glavi dok pokušavate da im sagledate vrhove, a neka od njih su bila mladice u vrijeme kada je Kolumbo otkrivao Ameriku, što vam daje perspektivu o sopstvenoj beznačajnosti koja je istovremeno zastrašujuća i oslobađajuća; posebno je magičan onaj dio šume gdje su stabla pala prirodnim putem i sada leže obrasla mahovinom poput zelenih katedrala, polako se raspadajući i hraneći novo drveće u savršenom krugu života koji ne poznaje koncept otpada; sjećam se trenutka kada sam prvi put došao do Biogradskog jezera – bilo je rano jutro, magla se još nije podigla, i jezero je izgledalo kao ogromno ogledalo od tečnog srebra uokvireno smaragdnom šumom; voda je bila toliko bistra da ste mogli vidjeti pastrmke kako plivaju na tri metra dubine, a meni se učinilo da gledam u neki drugi svijet, svijet koji postoji paralelno sa našim ali je ostao čist i neiskvaren; na jezeru postoji drveni splav do kog možete doplivati i leći na daske dok vas sunce grije, a okolo vas apsolutna tišina koju povremeno prekine samo krik ptice ili pljusak ribe koja je iskočila iz vode; zanimljivo je da je ovo područje bilo zaštićeno još od 1878. godine kada je tadašnji knjaz Nikola Petrović Njegoš proglasio “Branik šumu”, što znači da je vizija očuvanja prirode postojala na Balkanu i prije nego što je ekologija postala moderna riječ; danas je park površine preko pet hiljada hektara sa strogo zaštićenom zonom prašume od oko hiljadu šeststo hektara, i tu nije dozvoljena nikakva ljudska intervencija – nema sječe, nema čišćenja, nema ničega osim prirode prepuštene samoj sebi; za istinske ljubitelje planinarenja postoji staza koja vodi do vrha Crna Glava na preko dve hiljade metara, a uspon nije previše zahtjevan iako traje nekoliko sati; nagrada za trud je pogled na cijeli nacionalni park koji se prostire kao zeleni ćilim izvezen srebrnim nitima rijeka i potoka; ono što me posebno dirnulo je činjenica da u ovoj šumi žive medvjedi, vukovi, risovi i divlje mačke, svi oni savršeno uklopljeni u ekosistem koji se nije mijenjao milenijumima; kada šetate Biogradskom gorom i znate da negdje u blizini možda spava medvjed ili vreba ris, osjećate onu iskonsku povezanost sa divljinom koju je civilizacija gotovo potpuno uništila; i baš zato mislim da je ovo mjesto toliko posebno – jer vam vraća nešto što ste izgubili iako niste ni znali da vam nedostaje, vraća vam osjećaj da ste dio prirode a ne njen gospodar, i podsjeća vas da je svijet mnogo veći i stariji od naših trivijalnih briga i svakodnevnih stresova.