Prašuma u kojoj drveće umire prirodnom smrću jer ljudska ruka tu nije ušla vijekovima

U Biogradskoj gori smo shvatili šta zapravo znači pojam “prašuma”. To nije samo šuma, to je haos savršene ravnoteže. Fasciniralo nas je saznanje da je ovo jedna od samo tri preostale prašume u čitavoj Evropi. Nismo mogli vjerovati da neka stabla ovdje imaju preko 500 godina i visinu od preko 40 metara… izgledaju kao drveni neboderi koji čuvaju nebo. Saznali smo da je ovaj prostor zaštićen još 1878. godine, kada su ga lokalna plemena poklonila knjazu Nikoli, čime je postao jedan od najstarijih zaštićenih prostora na svijetu. Otkrili smo da je ovdje jedini zakon priroda… drveće se ne siječe, već kada ostari, ono jednostavno padne i ostaje tu da truli, postajući dom za hiljade insekata i gljiva. Taj ciklus života i smrti nam je bio fascinantan. Zanimljivo je da se u samom srcu prašume nalazi Biogradsko jezero, glečersko jezero koje izgleda kao smaragd uokviren gustom šumom. Dok smo šetali stazom, tišina je bila tolika da smo mogli čuti pucketanje grana kilometrima daleko. Pitali smo se kako je ovaj dragulj preživio sve sječe i ratove koji su protutnjali Balkanom. Odgovor je bio jednostavan… planina ga je sakrila, a ljudi su ga poštovali kao svetinju. Za nas je Biogradska gora bila podsjetnik na to kako bi svijet izgledao da ga nismo pokušali popraviti po svojoj mjeri… divlje, mirisno i nevjerovatno mirno mjesto gdje vrijeme kao da je stalo prije pola milenijuma.