Na vrhu crnogorske planine stoji džamija u selu koje nestaje: Ostalo je pet kuća i jedna porodica koja ne odlazi

Planinska sela u okolini Plava i Gusinja na sjeveru Crne Gore dom su nekoliko džamija smještenih u selima koja imaju ispod dvadeset stalnih stanovnika, a njihova izolovanost i ljepota okolnog pejzaža čine ih jednim od najposebnijih duhovnih mjesta na Balkanu; ove džamije su vijekovima služile malim zajednicama Bošnjaka koje su živjele od stočarstva i poljoprivrede, a danas se u njima molitva obavlja samo rijetkim prilikama kada se potomci iseljenika vrate iz dijaspore; demografsko nestajanje je problem cijelog ovog regiona, a mladi odlaze u Podgoricu, Sarajevo ili inostranstvo ostavljajući za sobom prazne kuće i bogomolje koje čuvaju posljednji starci; ova priča snažno spaja teme vjere, izolacije i neminovnog protoka vremena, a format “Ljudi koje vrijedi upoznati” daje joj ljudsko lice i emociju koja odjekuje među publikom; fotografije ovih džamija sa planinskim vrhovima u pozadini i divljom prirodom vizuelno su izuzetno atraktivne i nude rijedak uvid u jedan način života koji izumire; u jednoj od tih džamija visoko u prokletijskim vrletima sreo sam starca koji je bio jedini vjernik u selu od samo osam stanovnika, palio je svijeću i učio dove u praznoj džamiji čiji su zidovi pamtili vjekove molitve, a njegov glas tih ali odlučan odbijao se od kamenih zidova i izlazio u noć; pitao sam ga zašto ostaje, a on mi je odgovorio: “Sine, neko mora dočekati one koji će doći, makar došli samo na jedan dan u godini”; te riječi su me pogodile kao malj jer su u sebi sadržale svu tugu i svu ljepotu ovog kraja – tugu zbog odlaska i ljepotu zbog vjere koja opstaje uprkos svemu; kada govorimo o ovim džamijama, moramo prvo razumjeti kontekst – Plav i Gusinje su opštine koje zajedno broje jedva desetak hiljada stanovnika, a nekada su bile žila kucavica stočarskog života na prokletijskim obroncima; sela poput Vojnog Sela, Dolića, Višnjeva i Kruševa su arhitektonski biseri gdje su džamije građene od lokalnog kamena sa drvenim munarama koje kao da izrastaju iz stijene; svaka od njih priča priču o vremenu kada je sabahski ezan odjekivao dolinama i kada su džemati bili puni ljudi koji su nakon molitve odlazili da muzu ovce i kose planinske livade; ono što ove džamije čini posebnim jeste njihova arhitektonska skromnost – nema pozlate ni mermera, nema raskošnih kaligrafskih ukrasa, već samo čisti kamen, drvo i iskrena vjera koja ne traži sjaj da bi opstala; kada sam prvi put došao u ove krajeve, vodio me je prijatelj fotograf koji je već godinama dokumentovao nestajanje ovih sela, i sjećam se kako smo satima hodali kozjim stazama da bismo došli do džamije za koju niko više nije znao kome pripada; unutra je bio stari rahle, pohabani tepih sa motivima Kabe i nekoliko Kur’ana čije su stranice bile požutjele od vlage i godina; na zidu je visio drveni sat koji je davno stao, kao da je i vrijeme odlučilo da napusti ovo mjesto; starac kog sam spomenuo zvao se Rahmija i imao je osamdeset i tri godine, a njegove ruke su bile kao dva hrastova korijena – kvrgave, snažne i pune zemlje; ispričao mi je kako je cijeli život proveo u tom selu, kako je sahranio ženu, kako su mu djeca otišla prvo u Podgoricu pa onda u Luksemburg, i kako svake godine dolaze na Bajram sa unučadima koja ne govore njegov jezik; “Razumiju oni mene, ali ja njih slabo”, rekao je sa sjetnim osmijehom koji je više govorio od hiljadu riječi; pitao sam ga da li se boji da će džamija biti prazna kada njega ne bude, a on je slegnuo ramenima i odgovorio: “Allah će se pobrinuti za svoju kuću, ja sam samo privremeni čuvar”; te večeri smo sjedili ispred džamije dok je mrak padao na Prokletije, a on mi je pričao o vremenu kada su vukovi zavijali sa okolnih brda i kada su ljudi živjeli u savršenom skladu sa surovom prirodom; pitao sam ga čega se najviše sjeća iz mladosti, a on je zatvorio oči i rekao: “Mirisa svježe pokošene trave i zvuka ćumura koji pucketa u peći dok vani sniježi”; u tom trenutku sam shvatio da ova mjesta nisu samo geografske tačke na mapi, već da su to posljednji treptaji jednog svijeta koji nestaje, a te male kamene džamije su svjetionici koji još uvijek svijetle za one koji žele da se vrate, makar i na jedan dan; paradoksalno, upravo ta rijetka molitva, taj povremeni povratak, daje ovim mjestima snagu koja nadilazi statistiku i demografske tabele; kada potomci dođu iz dijaspore, kada obuku čista odijela i stanu u safove koji su nekada bili puni, oni ne oživljavaju samo džamiju – oni oživljavaju sjećanje na pretke, na stradanja, na golemi kulturni sloj koji se taložio vijekovima; i možda je to suština svega: ove džamije nisu samo vjerski objekti, one su spomenici istrajnosti, svjedoci vremena i čuvari identiteta koji odbijaju da se ugase dok postoji makar jedna duša koja će upaliti svijeću, proučiti dovu i dočekati one koji će doći.