Podzemni grad ispod Slovenije ima vlastiti restoran, poštu i električni voz koji vozi od 1872. — i nije prestao ni jedan dan

Postojnska jama je jedan od najvećih i najposjećenijih podzemnih turističkih sistema u svijetu, dugačka preko 24 kilometara, a njenim posjetiocima na raspolaganju su podzemni električni voz, pošta, restoran i koncertna sala. Podzemna željeznica za turiste počela je sa radom još 1872. godine, što je čini jednim od najstarijih podzemnih turističkih vozova na svijetu, čak dvije decenije starijim od prve gradske podzemne željeznice. Koncertna sala u jami je korištena za brojne muzičke događaje i vjenčanja, a njena akustika i prirodni ambijent stvaraju doživljaj koji se ne može ponoviti nigdje drugdje. Jama je dom čuvenoj ljudskoj ribici, endemskom vodozemcu koji je decenijama fascinirao naučnike i posjetitelje. Sa više od 40 miliona posjetilaca od otvaranja za javnost, Postojnska jama je pravi fenomen održivog turizma i jedan od najsvjetlijih primjera kako se prirodna baština može komercijalizovati a da se ne uništi. Iskreno, prije posjete Postojnskoj jami bio sam skeptičan prema “komercijalizovanim” prirodnim atrakcijama, ali čim je podzemni voz krenuo i povezao me kroz svjetlucave dvorane pune stalaktita, kapitulirao sam pred genijalnošću ljudi koji su još 1872. shvatili da se ovaj podzemni svijet može pokazati svijetu a da se ne uništi. Koncertna sala u jami, sa svojom nadrealnom akustikom i prirodnim zidovima starim milione godina, mjesto je koje bi svaki muzičar trebao doživjeti barem jednom; to nije sala, to je materica Zemlje u kojoj note zvuče kao da ih sviraju sami stalaktiti. Da vam ispričam kako je to izgledalo iz mog ugla – stajao sam na ulazu u jamu sa hiljadama drugih turista, okružen suvenirnicama, kioscima brze hrane i onim neizbježnim kičom koji prati svaku veliku atrakciju. U meni se javio onaj snobovski refleks: “Ovo će biti Diznilend, a ne priroda.” Ali onda je krenuo voz. Prvo polako, kroz uski tunel, a zatim se pred nama otvorila dvorana takve veličine i ljepote da su svi u vagonu istovremeno uzdahnuli. Ne pretjerujem – čuo sam kolektivni uzdah. Stalaktiti su visjeli sa tavanice poput kamenih svijeća, stalagmiti su se uzdizali sa poda kao skamenjeni čuvari, a sve je bilo obasjano diskretnim svjetlom koje je stvaralo igru sjenki dostojnu najboljeg pozorišnog dizajnera. Voz nas je provezao kroz nekoliko dvorana, svaka ljepša od prethodne, a onda smo izašli i nastavili pješke. Tu počinje prava magija – šetate stazama koje su uređene sa takvom pažnjom da se osjećate kao da ste prvi istraživač, iako iza vas ide još stotinu ljudi. Boje su nevjerovatne: od snježno bijele do tamno crvene, od blistavo prozirne do zagasito smeđe, a svaki stalaktit je unikatno umjetničko djelo koje je priroda stvarala hiljadama godina, kap po kap. A onda dolazimo do ljudske ribice. Taj mali, blijedi stvor sa tankim nožicama i roze škrgama, koji izgleda kao zmaj iz kineske mitologije minijaturizovan na deset centimetara, potpuno me je očarao. Endemski vodozemac koji živi isključivo u podzemnim vodama Dinarida, može da posti i po deset godina, a živi više od jednog vijeka. Gledati ga u akvarijumu unutar jame je kao da gledate u živi fosil, stvorenje koje je postojalo prije dinosaurusa i koje će, nadam se, postojati i dugo nakon nas. A koncertna sala? To je poglavlje za sebe. Kada sam stajao u toj ogromnoj podzemnoj dvorani, prirodno oblikovanoj tako da ima savršenu akustiku, poželio sam da čujem kako zvuči violončelo u tom prostoru. Nažalost, nisam imao tu sreću, ali sam zato slušao vodiča kako pjevuši nekoliko nota – i te note su lebdjele u vazduhu nekoliko sekundi duže nego što bi trebalo, kao da ih jama ne želi pustiti. Postojnska jama nije samo turistička atrakcija, ona je dokaz da se prirodne ljepote mogu dijeliti sa svijetom na održiv način, bez uništavanja. Ljudi koji su 1818. godine prvi put ušli u ovu jamu sa bakljama nisu mogli ni sanjati da će dva vijeka kasnije milioni ljudi godišnje prolaziti istim hodnicima, diveći se istim prizorima. I ta misao – da nešto što je nastajalo milionima godina možemo posjetiti za sat i po, uz voz i kafu – je i veličanstvena i pomalo zastrašujuća. Ali prije svega, veličanstvena.