Najviše selo u Bosni: Žene ovdje tkaju čarape po uzorku koji ne postoji nigdje drugdje na planeti
Lukomir je selo koje kao da je ispalo iz vremena i zalutalo u dvadeset prvi vijek – smješteno na 1.469 metara nadmorske visine na obroncima Bjelašnice, ovo kameno gnijezdo predstavlja najviše naseljeno selo u Bosni i Hercegovini i jedno od posljednjih mjesta u Evropi gdje možete doživjeti autentični život kakav se vodio vijekovima unazad. Put do Lukomira je avantura sam po sebi: uski planinski makadam koji vijuga kroz divlje pejzaže, a kada konačno stignete, pred vama se otvara prizor koji djeluje gotovo nestvarno – nekoliko desetina kamenih kuća zbijenih jedna uz drugu na goloj visoravni, sa pogledom koji se proteguje do Rakitnice i dalje prema beskrajnim planinskim lancima. Zimi, kada snijeg zatrpa sve prilaze, Lukomir biva potpuno odsječen od svijeta sedmicama, ponekad i mjesecima, a njegovi stanovnici oslanjaju se na zalihe pripremljene tokom ljeta i na onu vrstu tvrdoglave izdržljivosti koja se rađa samo u ljudima naviklim na surove uslove života. Ono što ovo selo čini zaista dragocjenim jesu žene koje u njemu žive i koje još uvijek praktikuju tradicionalno tkanje vunenih čarapa po uzorku koji je jedinstven u svijetu – takozvani “lukomirski vez”, geometrijski uzorak izveden u zemljanim i crvenim tonovima, gdje svaka pruga i šara ima svoje specifično značenje vezano za zaštitu, plodnost i porodičnu istoriju. Kada sam sjedio na kamenom pragu jedne od lukomirskih kuća, pio kiselo mlijeko koje su mi donijeli domaćini i gledao u ruke starice koja je tkala sa lakoćom koja dolazi samo iz decenija prakse, shvatio sam da gledam nešto što će, nažalost, vjerovatno nestati u narednih nekoliko decenija – jer mlađe generacije, iako povremeno posjećuju selo, ne provode dovoljno vremena u njemu da bi u potpunosti savladale ovaj drevni zanat. Etnolozi iz nekoliko evropskih muzeja posjetili su Lukomir kako bi dokumentovali ovu rijetku vještinu, svjesni da se radi o kulturnom blagu koje je pred nestajanjem. Arhitektura sela tipičan je primjer dinarske gradnje, sa kamenim zidovima debelim i do metar, drvenim krovovima prekrivenim šindrom i malim prozorima koji su štitili od hladnoće – kuće su toliko autentične da djeluju kao muzej na otvorenom, s tom razlikom što u njima i dalje žive ljudi, što se i dalje loži vatra na otvorenom ognjištu i kuha hrana po receptima starim vijekovima. Uprkos izolaciji, Lukomir je posljednjih godina postao sve popularniji među planinarima i ljubiteljima etno-turizma koji dolaze da dožive autentično iskustvo daleko od komercijalizovanih destinacija – nekoliko domaćinstava nudi osnovno prenoćište, domaću hranu i, što je najvažnije, priče koje se prenose generacijama. Sjedeći tako na tom pragu, sa pogledom na Bjelašnicu koja se spaja sa nebom, pomislio sam kako je Lukomir zapravo neka vrsta vremenske kapsule – dok čitav svijet juri u nepoznatu budućnost, ovo malo selo stoji mirno, tvrdoglavo, sa svojim kamenim kućama i ženama čije ruke pamte šare koje su njihove prababe tkale prije tri stotine godina. I bojim se, iskreno, da će za koju deceniju od svega ovoga ostati samo fotografije i uspomene, jer mladi odlaze u gradove i ne vraćaju se, a sa njima odlazi i znanje koje nijedna knjiga ne može sačuvati. Zato vam od srca preporučujem da posjetite Lukomir sada, dok još možete sresti te nevjerovatne žene, čuti njihove priče, kupiti par ručno tkanih čarapa i ponijeti sa sobom djelić jednog svijeta koji polako, ali sigurno nestaje pred našim očima.
