Visoravan Štavna na Komovima: Mjesto gdje se oblaci mogu dotaći rukom, ali planinari koji su to uradili, izgubili su čulo dodira na tri dana. – Štavna je polazna tačka za uspon na Komove. Zbog ekstremno niskog pritiska i specifičnog elektriciteta u oblacima tokom oluja, javlja se utrnulost ekstremiteta koju su planinari opisali kao gubitak čula.
Zamislite mjesto gdje se zemlja toliko približava nebu da imate osjećaj kako bi vam jedan običan skok bio dovoljan da zaronite u paperjaste oblake. Upravo takav osjećaj nas je preplavio kada smo prvi put kročili na visoravan Štavna, tu veličanstvenu kapiju koja vodi u srce planinskog masiva Komova. Ali, nemojte da vas ta bajkovita slika zavara, jer Štavna krije tajne koje graniče sa naučnom fantastikom. Mi smo istraživali priče o planinarima koji su se bukvalno usudili dodirnuti nebo, a cijena koju su platili bila je više nego bizarna. Priča se da su nakon kontakta sa niskim oblacima na ovoj visini gubili čulo dodira na pune tri sedmice, a to je podatak koji nas je potpuno raspametio.
Kada smo se dublje zapleli u istraživanje ovog fenomena, saznali smo da nije riječ o nekoj narodnoj vradžbini, već o surovoj i fascinantnoj fizici planine. Štavna se nalazi na nekih 1800 metara nadmorske visine, ali zbog specifičnog položaja između vrhova Vasojevićkog i Kučkog Koma, ovdje se dešavaju vazdušne struje koje rijetko gdje možete sresti. Naučnici bi to nazvali ekstremno niskim pritiskom i specifičnim statičkim elektricitetom, ali mještani i iskusni gorštaci imaju svoje objašnjenje. Oni kažu da oblaci na Štavni nisu samo vodena para, već živa bića koja čuvaju planinu. Mi nismo mogli da vjerujemo kada smo čuli opise te utrnulosti, ljudi bi opisivali kako osjećaju ruke i noge, ali na dodir bi sve bilo kao da pipaju tuđi, drveni predmet. Jezivo, zar ne?
Sjedili smo u lokalnom eko katunu, uz miris prave domaće kafe i priganica, dok su nam starine pričale o tim “naelektrisanim” maglama. Kažu nam da se to najčešće dešava tokom ljetnjih oluja kada se oblaci spuste toliko nisko da bukvalno ližu travu na visoravni. Planinari, poneseni željom za dobrom fotografijom ili čistom radoznalošću, znali bi ući pravo u to sivilo. Fasciniralo nas je saznanje da se taj gubitak čula ne dešava odmah, već par sati nakon što se vratite u toplinu doma. Prvo krene blago peckanje, kao da vas hiljadu sitnih iglica probada, a onda nastupi potpuna tišina u nervnim završecima. Mi smo se samo pogledali i pomislili kako priroda ima nevjerovatne načine da nam kaže gdje nam nije mjesto.
Ali, nije Štavna samo mjesto bizarnih fizičkih anomalija, ona je dom jedne od najljepših flora koje smo ikada vidjeli. Dok smo šetali tim prostranstvima, nismo mogli da odvojimo pogled od tepiha borovnica i ljekovitog bilja. Čuli smo priču da su upravo te biljke, natopljene planinskom rosom i onim istim elektricitetom iz oblaka, razlog zašto je meso i mlijeko sa Štavne toliko traženo. Mi smo probali taj čuveni sir i prosto nismo mogli da povjerujemo koliko je ukus drugačiji, kao da u svakom zalogaju osjećate samu esenciju planine. Možda je to tajna njihove dugovječnosti, ko zna? Šalili smo se da bi nam možda i pamet utrnula da smo probali još koji komad više.
Ono što nas je posebno oduševilo jeste duh zajedništva koji vlada među tim katunima. Zamislite, usred te surove prirode, gdje snijeg zna pasti i usred jula, ljudi su uspjeli izgraditi tople, drvene brvnare koje prkose vjetrovima. Mi smo istraživali te konstrukcije i fascinantno nam je bilo vidjeti kako se tradicija vasojevičkog tipa gradnje savršeno uklapa u pejzaž. Nema tu suvišnog luksuza, sve je podređeno preživljavanju i miru. Uveče, kada se upale svetiljke, a vrhovi Komova se pretvore u mračne siluete koje paraju zvjezdano nebo, Štavna postaje pozornica za najljepše priče. Nama je to iskustvo promijenilo pogled na planinarenje, shvatili smo da vrh nije uvijek najvažniji cilj, nekada je to upravo ta visoravan gdje oblaci šapuću svoje tajne.
Ipak, moramo vas upozoriti, ako ikada krenete put Štavne, poštujte njena pravila. Nemojte trčati za oblacima, ma koliko izgledali primamljivo i blizu. Nama je bilo dovoljno samo da stojimo na ivici te prostrane zelene pučine i posmatramo kako se nebo i zemlja igraju žmurke. Taj osjećaj strahopoštovanja prema planini koja vam može oduzeti čulo dodira samo da bi vas naučila lekciju o skromnosti je nešto što nosimo sa sobom. Štavna nije samo polazna tačka za Komove, ona je destinacija za sebe, mjesto gdje se tišina može čuti i gdje su čuda svakodnevna pojava. Mi smo tamo otkrili da su najljepše stvari često one koje ne smijemo doticati, već im se samo diviti iz daljine, uz gutljaj rakije i toplu riječ domaćina.
Na kraju, cijela ta priča o gubitku čula dodira nas je navela na razmišljanje o tome koliko smo zapravo mali pred snagom prirode. Možda tih tri dana bez osjećaja u prstima služi upravo tome da čovjek nauči ponovo da cijeni svaki dodir, svaki stisak ruke i svaku teksturu planinskog kamena. Mi smo otišli sa Štavne puni utisaka, sa svim čulima na broju, ali sa srcima koja su ostala negdje tamo gore, među oblacima koje nismo smjeli dotaći. Ako vas put nanese u ove krajeve, obavezno svratite, ali ruke držite u džepovima kada naiđe magla. Vjerujte nam na riječ, planina pamti svaki dodir.
