Suva planina: Planina koja umire od žeđi i njeni slobodni vladari

Penjući se na vrhove Suve planine, suočili smo se sa jednim od najsurovijih, ali i najljepših pejzaža koje smo ikada vidjeli. Ova planina nosi svoje ime sa razlogom: na njenim prostranim visovima, iznad 1500 metara, ne postoji nijedan jedini izvor vode. Trava pod našim nogama je bukvalno pucala jer je tlo toliko suvo i porozno da svaka kap kiše istog trenutka propadne u dubinu kraških jama. Međutim, ono što nas je potpuno fasciniralo i ostavilo u čudu jesu njeni stanovnici. Krda divljih konja galopiraju ovim kamenim pustinjama kao da su na najplodnijim pašnjacima svijeta. … Nismo mogli vjerovati kako ove životinje preživljavaju u uslovima gdje vode nema ni za lijek. Istražili smo i saznali da su ovi konji potomci nekadašnjih domaćih životinja koje su mještani puštali na ispašu, ali su se one vremenom osamostalile i prilagodile surovosti prirode. Prema dostupnim podacima, konji su naučili da piju rosu sa trave rano ujutro ili da pronalaze skrivene lokve u dubokim vrtačama gdje se snijeg zadržava skoro do ljeta. Fasciniralo nas je njihovo krzno, mišići i ponosni hod uprkos žeđi koja vlada planinom. Jedna od teorija mještana kaže da ovi konji imaju nevjerovatno razvijen njuh za vodu i da mogu osjetiti vlagu kilometrima daleko. Gledajući ih kako jure preko grebena “Trem”, shvatili smo da je sloboda na Suvoj planini skupa, ali očigledno vrijedna svakog truda. Ova planina nas je naučila da život uvijek pronađe put, čak i tamo gdje kamen vapi za kapljicom kiše.