Posljednji stanovnik napuštenog velebitskog sela: Živi sam već 20 godina — a medvjedi su mu jedini susjedi koje posjećuje

U napuštenim selima Velebita i Like danas živi samo nekoliko posljednjih stanovnika, staraca koji su odlučili ostati u svojim domovima uprkos potpunoj izolaciji i pustoši koja ih okružuje. Jedan od njih, čije ime nije javno poznato, već godinama živi sam u selu koje je izgubilo sve ostale mještane, a njegovi najbliži susjedi danas su medvjedi koji redovno dolaze do njegove kuće. Suživot između čovjeka i divljih životinja u ovim područjima odavno je prestao biti metafora – to je dokumentovana realnost koju potvrđuju i lokalni lovci i planinari. Ovaj starac je ispričao novinarima da su medvjedi postali njegovo stalno društvo, da ih prepoznaje i zna njihov ritam kretanja, i da su oni “više gosti nego prijetnja”. Priča o starcu sa Velebita koji dijeli svoj prag sa medvjedima je za mene najljepša moguća priča o ljudskoj tvrdoglavosti i slobodi. Zamislite čovjeka koji je toliko stopljen sa svojom zemljom da radije bira društvo divljih zvijeri nego sigurnost staračkog doma, i koji vam uz čašu rakije priča o medvjedima kao o komšijama koji su “malo bučni ali uglavnom pristojni”. To nije ludost, to je filozofija života koja seže u vrijeme kada ljudi nisu bili otuđeni od prirode, i dok ga slušam kako priča, osjećam neizmjernu tugu zbog svijeta koji odlazi, ali i divljenje prema onima koji su odlučili da odu zajedno sa njim. Dozvolite da vam ispričam potpuniju verziju ove priče, jer ona to zaslužuje. Velebit i Lika su nekada bili gusto naseljeni krajevi – svaka vrtača imala je svoje selo, svaka uvala svoje stanovništvo koje je živjelo od stočarstva, od zemljoradnje, od šume. U dvadesetom vijeku, ratovi, industrijalizacija i urbanizacija ispraznili su ta sela do kosti. Danas, kada se vozite cestom kroz Liku, prolazite pored desetina napuštenih sela – kamenih kuća bez krovova, crkava u koje se ulazi samo na godišnji blagdan, njiva koje je progutala makija. Ali ima ljudi koji su ostali. Ljudi tvrdoglavih, duboko urezanih u stijenu poput reljefa na nadgrobnim spomenicima. Jedan takav čovjek, starac u osamdesetim godinama, živi sam u selu koje je udaljeno nekoliko sati hoda od najbližeg asfaltiranog puta. Nema struje, nema tekuće vode, nema komšija. Ima samo svoju kamenu kuću, nekoliko ovaca, vrt sa krompirom i lukom, i – medvjede. Kada su ga novinari prvi put posjetili, ovaj starac je bio potpuno miran dok je pričao o svojim neobičnim komšijama. “Dođu uveče,” rekao je, “kada sunce zađe. Prvo čuješ granje kako puca, onda ih vidiš. Dolaze do ograde, gledaju, njuškaju. Ponekad mi uzmu jabuku ako je ostavim na zidu. Ja ih ne diram, oni ne diraju mene. Imamo dogovor.” Slušajući to, nisam mogao da ne pomislim na sve one urbane legende o vukovima koji odgajaju djecu ili o divljim ljudima koji žive u šumi – ali ovo nije legenda, ovo je stvarnost. Čovjek je toliko dugo živio sam u prirodi da je postao dio njenog ekosistema, još jedan stanovnik koji ima svoju teritoriju i svoj raspored kretanja, baš kao i medvjedi. Oni su naučili da od njega nema prijetnje, a on je naučio da od njih nema opasnosti. Simbioza, u najčišćem smislu te riječi. Ono što me posebno dirnulo u cijeloj priči jeste odsustvo straha. U svijetu u kojem živimo, ograđeni smo od prirode zidovima, alarmima, osiguranjima, zaštitama svake vrste. Plašimo se svega što nije pod kontrolom, što nije predvidivo, što može ugroziti našu sigurnost. A ovaj čovjek, u svojoj kamenoj kući na kraju svijeta, živi bez brave na vratima, sa medvjedima u dvorištu, i nije ga strah. Pitao sam se – ko je ovdje zapravo slobodniji? Mi, koji smo ograđeni hiljadama slojeva zaštite, ili on, koji je odbacio sve te slojeve i stopio se sa prirodom toliko da je postao nevidljiv za opasnost? Naravno, ne idealizujem njegov život – on je težak, surov, obilježen nemaštinom i bolešću, i vjerovatno će se završiti tako što će ga jednog dana pronaći mrtvog u njegovoj kući, a sa njim će umrijeti i posljednji trag sela koje je nosilo ime koje više niko ne pamti. Ali u toj tvrdoglavoj odluci da ostane, da ne ode u dom za starije, da ne napusti zemlju za koju je vezan pupčanom vrpcom koja se ne može presjeći, ima nečeg uzvišenog. To je, na neki način, herojski čin – ne u buci i slavi, već u tišini i samoći, u dostojanstvenom prihvatanju svog mjesta u svijetu i odbijanju da se to mjesto napusti, pa makar i po cijenu života. Kada sam napustio to selo, osjećao sam mješavinu tuge i divljenja. Tuga zbog svijeta koji nestaje, zbog kulture i načina života koji će otići u zaborav sa posljednjim takvim starcima. A divljenje zbog ljudi koji su, uprkos svemu, ostali vjerni sebi i svojoj zemlji do samog kraja. I nosim tu priču sa sobom kao podsjetnik da je sloboda izbor, i da se ponekad najveća sloboda krije u onome što izgleda kao najveća zatočenost.