Most na Žepi stoji usamljen u divljini i ne povezuje ništa, ali njegova arhitektura je savršenija od onih u velikim gradovima

Put nas je naveo duboko u vrleti istočne Bosne, tamo gdje se planine sastaju s nebom, a tišina postane toliko glasna da je čujete u ušima. Tražili smo Most na Žepi, onaj o kojem je Andrić pisao sa toliko strahopoštovanja. Kada smo ga konačno ugledali, nismo mogli vjerovati prizoru… on stoji potpuno usamljen, usred ničega, ne premošćuje nikakvu veliku saobraćajnicu i ne vodi nikuda. Ali njegova ljepota oduzima dah. Otkrili smo da ovaj most zapravo nije oduvijek bio ovdje. Sagrađen je krajem 16. vijeka, vjerovatno kao zadužbina vezira Jusufa, i prvobitno se nalazio na samom ušću Žepe u Drinu. Međutim, izgradnjom hidroelektrane i stvaranjem jezera sedamdesetih godina prošlog vijeka, mostu je prijetilo potpuno potapanje. Fasciniralo nas je saznanje da je on tada kamen po kamen demontiran, obilježen i ponovo sklopljen na ovoj lokaciji, nekih 500 metara uzvodno. Danas stoji iznad suhog korita ili malog potoka, ovisno o godišnjem dobu, kao neki spomenik ljudskoj upornosti. Njegov luk je toliko tanak, toliko elegantan i precizan da smo se pitali kako je moguće da je preživio vijekove ratova i selidbu. Čitajući stare zapise, shvatili smo da on simbolizuje borbu protiv zaborava… on je dokaz da se ljepota može spasiti ako postoji volja. Ipak, taj osjećaj usamljenosti je ono što nas je najviše dotaklo. Most koji ničemu ne služi, koji niko ne prelazi da bi stigao na posao ili u školu, postao je čista umjetnost u prirodi. On danas služi samo vjetru i rijetkim putnicima namjernicima poput nas, koji dođu da osjete taj mir. Dok smo odlazili, shvatili smo poruku… mostovi ne moraju uvijek spajati ljude, nekad je dovoljno da spajaju nas sa istorijom koju ne smijemo izgubiti.