Manastir Nikoljac u Bijelom Polju: Riznica knjiga gdje se čuvaju zapisi o ljudima koji su mogli da lete, a jedan crtež prikazuje mašinu koja liči na… – Manastir iz 14. vijeka. Čuva preko 100 rukopisnih knjiga. Legenda o “letačima” potiče od iluminacija (ukrasa) u knjigama koje prikazuju anđele i biblijske kočije na način koji podsjeća na modernu tehniku.

Zamislite da šetate Bijelim Poljem, gradom koji miriše na tradiciju i Lim, i odjednom se nađete ispred kapije manastira Nikoljac. Na prvi pogled, to je prelijepa svetinja iz četrnaestog vijeka, ali ono što se krije unutar njegovih zidina natjeralo nas je da protrljamo oči od čuda. Mi smo istraživali ovaj dragulj crnogorskog sjevera i ostali smo potpuno zatečeni pričama o ljudima koji lete i crtežima mašina koji kao da su stigli iz daleke budućnosti. Sjeli smo sa mještanima uz kafu, slušali legende i listali zapise koji prkose svemu što smo mislili da znamo o srednjovjekovnoj istoriji ovih prostora.

Kada uđete u samu crkvu Svetog Nikole, koja je srce ovog kompleksa, odmah vas zapljusne miris tamjana i stara energija. Fascinantno nam je bilo saznanje da su freske ovdje gotovo potpuno očuvane, što je prava rijetkost za Balkan. Ali prava magija počinje kada zavirite u manastirsku riznicu. To nije samo obična biblioteka, to je pravi trezor znanja koji čuva preko stotinu rukopisnih knjiga. Upravo tu smo naišli na ono što mještani nazivaju legendom o letačima. U starim iluminacijama, odnosno ukrasima na marginama knjiga, vidjeli smo prikaze koji prosto ne pripadaju tom vremenu. Umjesto klasičnih krila anđela, na nekim mjestima su nacrtane figure u pokretu koje koriste čudne sprave, dok su biblijske kočije prikazane sa detaljima koji neodoljivo podsjećaju na moderne turbine ili nekakve mlazne motore.

Nismo mogli da povjerujemo sopstvenim očima dok smo gledali te crteže. Čitajući zapise, saznali smo da su stari prepisivači pokušavali da opišu vizije koje su prevazilazile njihov rječnik. Da li su to bili samo simbolični prikazi božanske moći ili su ti ljudi zaista vidjeli nešto što nisu umjeli da objasne, ostaje vječna tajna. Lokalni hroničari nam uz osmijeh kažu da se u Nikoljcu oduvijek vjerovalo da granica između neba i zemlje nije tako čvrsta kao što mi mislimo. Priča se da su monasi koji su decenijama prepisivali knjige u miru manastira razvili sposobnosti koje bi se danas smatrale naučnom fantastikom. Mi smo se naježili čitajući o jednom monahu koji je, prema legendi, mogao da se pojavi na dva mjesta istovremeno, prenoseći važne poruke između manastira brzinom vjetra.

Još jedna stvar koja nas je potpuno oduševila jeste Nikoljsko jevanđelje iz četrnaestog vijeka. Napisano je na pergamentu, a njegova istorija je uzbudljivija od bilo kojeg trilera. Zamislite samo, ta knjiga je preživjela ratove, paljenja i krađe, da bi na kraju misteriozno završila u Dablinu, u Irskoj! Mi smo bili fascinirani hrabrošću arhimandrita Gavrila koji je, tokom Prvog svjetskog rata, izdržao strašna mučenja od strane okupatora, ali nije želio da oda gdje je sakrio ovo blago. To je ta neka nevjerovatna snaga i prkos koja izbija iz svakog kamena u Nikoljcu. Ta knjiga, iako je sada hiljadama kilometara daleko, i dalje se smatra duhovnim sidrom Bijelog Polja.

Zanimljivo je kako se u ovom manastiru prepliću istorijske činjenice i narodna mašta. Dok smo razgledali ikonostas, koji je rad čuvenog zografa Radula, primijetili smo detalje koji su nas nasmijali. Na nekim scenama pakla, grešnici su obučeni u odjeću koja je u to vrijeme bila karakteristična za turske velikaše ili lokalne bogataše koji se nisu baš proslavili poštenjem. To nam govori da su stari majstori imali odličan smisao za humor i kritiku društva, suptilno smještajući svoje neprijatelje u vječni oganj. Nama je to bilo prosto genijalno, jer pokazuje da su ti ljudi bili mnogo bliži nama nego što to istorijski udžbenici sugerišu.

Šetajući dvorištem, dok Lim huči u pozadini, osjetite tu neku tišinu koja vas natjera na razmišljanje. Manastir Nikoljac nije samo spomenik kulture, on je čuvar jedne paralelne istorije. On nas uči da su naši preci možda znali mnogo više nego što im mi danas priznajemo. Te priče o ljudima koji lete i mašinama iz snova možda su samo metafore, ali u ambijentu Nikoljca one postaju skoro opipljive. Mi smo otišli iz Bijelog Polja sa osjećajem da smo dotakli nešto drevno i moćno, nešto što nas podsjeća da čuda postoje ako samo znamo gdje da gledamo.

Na kraju, ako vas put ikada nanese u ove krajeve, nemojte samo proći pored Nikoljca. Uđite, potražite te stare knjige, pogledajte u svodove i dozvolite sebi da povjerujete u nemoguće barem na trenutak. Ko zna, možda baš dok budete gledali u te neobične crteže, i vi osjetite taj vjetar u leđa koji je, prema pričama, nekada dizao ljude u nebesa. Mi smo sigurni da ćemo se vratiti, jer Nikoljac je od onih mjesta koja vam svaki put ispričaju neku novu, još nevjerovatniju priču koju ćete prepričavati prijateljima uz kafu dugo nakon što se vratite kući.