Manastir Moštanica: Svetinja koju su neprijatelji palili devet puta, ali svaki put bi se sutradan pojavila potpuno nova, bez ijednog traga gareži. – Manastir kod Kozarske Dubice. Istorijski je više puta stradao. Priča o “nestanku gareži” je legenda o brzoj obnovi koju su vršili mještani tokom noći kako bi pokazali neprijatelju da je svetinja neuništiva.

Zamislite da sjedite s nama na jednoj dugoj, opuštenoj kafi dok vam prepričavamo nevjerovatne stvari koje smo otkrili istražujući skrivene kutke Bosne i Hercegovine. Danas nas put vodi na sjeverne obronke planine Kozare, u dolinu rječice Moštanice, gdje se smjestila jedna svetinja koja prkosi zakonima fizike i logike već vijekovima. Manastir Moštanica nije samo arhitektonski dragulj, on je živi spomenik neuništivosti i inata koji nas je potpuno oborio s nogu. Čim smo zakoračili u taj mirni, zeleni pojas udaljen svega desetak kilometara od Kozarske Dubice, osjetili smo da svaka stopa zemlje ovdje šapuće neku nevjerovatnu storiju.

Ono što nas je odmah fasciniralo jeste podatak koji zvuči kao scenario za neki epski film. Naime, ovaj manastir je kroz svoju dugu istoriju spaljen do temelja čak devet puta. Da, dobro ste čuli, devet puta su ga neprijatelji pretvarali u pepeo i prah, misleći da su jednom zauvijek ugasili to duhovno ognjište. Ali, tu nastupa onaj dio priče zbog kojeg smo ostali bez daha. Postoji stara legenda koja kaže da bi se manastir, nakon što bi bio spaljen, već sljedećeg jutra pojavio potpuno nov, blistav i čist, bez ijednog jedinog traga gareži ili vatre. Zamislite samo lica tih osvajača kada bi se probudili i vidjeli građevinu koja je sinoć bila u plamenu kako ponosno stoji na suncu.

Naravno, mi smo odmah počeli da kopamo dublje kako bismo otkrili u čemu je kvaka. Je li to bila neka božanska intervencija ili možda najraniji zabilježeni primjer masovne opsjene? Istina je, zapravo, još dirljivija i pokazuje nevjerovatnu snagu zajedništva. Tajna “nestanka gareži” leži u ljudima ovog kraja. Kad god bi neprijatelj zapalio manastir i povukao se, mještani bi se pod okriljem noći, hiljade njih, okupili na zgarištu. Donosili su kamen, kreč, drvo i vodu, radeći u potpunoj tišini i s nevjerovatnom brzinom. Do svitanja bi uspjeli da očiste pepeo, poprave zidove i okreče svetinju tako da izgleda netaknuto. Radili su to isključivo da bi neprijatelju poslali jasnu poruku… vi možete paliti, ali mi ćemo graditi brže nego što vi možete uništavati. Taj njihov prkos nam je bio prosto nevjerovatan.

Dok smo šetali manastirskim dvorištem, saznali smo da se ovdje čuvaju predmeti koji imaju ogromnu vrijednost. Zamislite naše iznenađenje kada su nam pokazali vosak i kamen sa Hristovog groba u Jerusalimu, ali i papuču sa moštiju svetog Vasilija Ostroškog. To su detalji koji putniku namjerniku odmah govore o važnosti ovog mjesta. Iako nema sačuvanog prvobitnog živopisa na zidovima, sama energija mjesta je dovoljna da vas ispuni nekim čudnim mirom. Nama je bilo posebno zanimljivo to što se ne zna tačno ko je ktitor manastira. Neki kažu da su to bili Nemanjići, kraljevi Milutin ili Dragutin, dok drugi vjeruju da su ga podigli monasi iz manastira Mileševa bježeći od turskog zuluma. Koji god da je korijen, stablo je izraslo čvrsto i neprobojno.

Jedna od stvari koja nas je nasmijala i istovremeno oduševila jeste način na koji narod ovdje doživljava svoju svetinju. Manastir Moštanica je oduvijek bio centar pismenosti, kulture, ali i bunta. Tu su se donosile važne odluke, tu je Petar Kočić učio o slobodi, a tu se i danas održava čuveni zbor koji okuplja hiljade ljudi. Mi smo bili fascinirani činjenicom da je manastirska crkva građena od precizno klesanog kamena u obliku krsta, sa zidovima debelim toliko da bi mogli izdržati opsadu. Iako je arhitektura svedena, ona odiše nekom snagom koja vas prosto tjera da zastanete i zapitate se… koliko je ljubavi bilo potrebno da se ovo podiže iz pepela iznova i iznova?

Danas je Moštanica mirna oaza, okružena mirisnim lipama i šumom, ali taj mir je skupo plaćen. Mi smo satima sjedili pored rijeke, razmišljajući o svim onim nepoznatim ljudima koji su u mraku, prije nekoliko vijekova, prenosili kamenje iz ruke u ruku samo da bi pokazali da su jači od mraka i vatre. To je ona vrsta priče koja vam vrati vjeru u ljudsku upornost. Često zaboravljamo da su naši preci imali taj nevjerovatan dar da se ne predaju, čak ni kada je sve oko njih gorjelo. Nismo mogli a da ne povučemo paralelu sa današnjim vremenom, gdje nas često male prepreke bace u očaj, dok su ovi ljudi devet puta gledali kako im nestaje ono najsvetije i devet puta su se nasmijali neprijatelju u lice.

Završili smo našu posjetu uz obećanje da ćemo se vratiti prvom prilikom, možda baš tokom ljeta kada su lipove šume u punom cvatu. Preporučujemo vam da, ako vas put nanese u ovaj dio Bosne, obavezno skrenete sa glavnog puta i potražite Moštanicu. Čak i ako niste religiozni, ta priča o upornosti, o tajnim noćnim građevinskim akcijama i o nevidljivoj snazi zajednice će vas sigurno dotaknuti. Mi smo se vratili sa osjećajem da smo otkrili nešto mnogo veće od običnog kulturno istorijskog spomenika. Otkrili smo dokaz da prava svetinja nije samo od kamena i drveta, već od onoga što ljudi nose u sebi, a to nikakva vatra ne može progutati.