Uspon na Maglić: Najviši vrh države gdje kompasi pokazuju na jug umjesto na sjever, a vazduh ima ukus metala. – Maglić je visok 2386 mnv. Zbog visoke koncentracije magnetita u stijenama vrha, dolazi do lokalnih magnetnih devijacija. “Ukus metala” je osjećaj ozona i visoke koncentracije jona u vazduhu pred oluju.

Zamislite da stojite na krovu države, tamo gdje se nebo i zemlja dodiruju u najsurovijem i najljepšem zagrljaju koji možete zamisliti. Mi smo se uputili na Maglić, taj legendarni vrh koji sa svojih 2386 metara nadmorske visine ponosno drži titulu najvišeg vrha u Bosni i Hercegovini. Ali, ono što smo tamo otkrili nije bila samo još jedna planinarska priča o znoju i pogledu koji oduzima dah. Bilo je to iskustvo koje je bukvalno prkosilo zakonima fizike i natjeralo nas da preispitamo sve što smo znali o prirodi. Jeste li ikada čuli za mjesto gdje kompas odbija da vas sluša? E pa, mi smo ga pronašli.

Kada smo se prvi put susreli sa pričama planinara koji su tvrdili da im se magnetna igla okreće potpuno naopako, mislili smo da su to samo lovačke priče koje se pričaju uz vatru dok se griju dlanovi. Međutim, kada smo izvadili naš kompas blizu samog vrha, nastao je tajac. Igla, koja bi trebala nepogrešivo pokazivati ka sjeveru, odjednom je počela da se vrti kao da je u nekom transu, a zatim se samouvjereno zaustavila pokazujući direktno na jug. Bili smo fascinirani tom magnetnom anomalijom. Kasnije smo saznali da stijene Maglića kriju ogromne koncentracije magnetita. Ta prirodna ruda gvožđa stvara lokalno magnetno polje toliko jako da potpuno zbunjuje moderne instrumente. To je zapravo nevjerovatno podsjećanje da je planina živo biće koje ima svoja pravila.

Ali, magnetizam nije bio jedini trik koji nam je Maglić priredio. Dok smo se približavali vrhu, vazduh je postao čudan. Ne mislimo samo na onaj uobičajeni nedostatak kiseonika zbog kojeg vam se vrti u glavi, već na nešto mnogo specifičnije. Osjetili smo metalni ukus u ustima, kao da smo lizali staru bateriju ili držali ekser na jeziku. Isprva smo mislili da nam se pričinjava, ali onda smo pogledali jedni u druge i shvatili da svi osjećamo isto. To je bio miris i ukus ozona, ona visoka koncentracija jona koja se javlja tik pred veliku oluju ili u specifičnim atmosferskim uslovima kakve samo ovakvi vrhovi mogu da stvore. Imali smo osjećaj da nam kroz vene teče čista struja, a ne krv. Bilo je to istovremeno i zastrašujuće i potpuno uzbudljivo.

Nismo mogli a da se ne zapitamo kako su se osjećali prvi ljudi koji su osvajali ovaj vrh bez moderne opreme. Dok smo sjedili na vrhu i gledali ka Perućici, jednoj od posljednjih prašuma u Evropi koja se prostire u podnožju, osjetili smo se tako malima. Ta prašuma je svijet za sebe, netaknuta hiljadama godina, a Maglić stoji iznad nje kao vječni stražar. Prosto je nevjerovatno da na ovako malom prostoru postoji takva biološka i geološka raznolikost. Mi smo istraživali svaku pukotinu u stijeni i svaki put bismo pronašli nešto novo, od rijetkih planinskih cvjetova koji prkose vjetru do tragova divokoza koje se kreću tim liticama sa nevjerovatnom lakoćom.

Zanimljiva je i činjenica da Maglić zapravo ima dva vrha, jedan u BiH i jedan u Crnoj Gori, koji je čak i malo viši, ali ovaj naš je taj koji nosi tu magičnu auru i te čudne anomalije. Put do njega preko Trnovačkog jezera, koje ima oblik savršenog srca, je priča za sebe. To jezero, tirkizno i mirno, služi kao ogledalo za masiv Maglića i dok ga posmatrate odozgo, imate osjećaj da gledate u samu dušu planete. Mi smo se šalili da je to jezero tu samo da nas smiri nakon što nam planina pomuti razum svojim magnetnim poljima i metalnim ukusom vazduha.

Jedna od najsmješnijih situacija bila je kada smo pokušali da objasnimo grupi stranih turista zašto ne treba da se oslanjaju isključivo na digitalne mape i GPS dok se penju. Gledali su nas sa nevjericom sve dok jedan od njih nije primijetio da mu sat pokazuje potpuno pogrešnu nadmorsku visinu. Maglić se jednostavno ne da ukrotiti tehnologijom. On zahtijeva poštovanje, intuiciju i ono staro planinarsko pravilo da se više vjeruje očima nego ekranu. Nama je to bilo prosvjetljujuće, jer smo se na trenutak vratili u vrijeme kada su ljudi komunicirali sa prirodom na mnogo direktniji način.

Na kraju dana, kada smo se spuštali nazad dok je sunce polako tonulo iza vrhova Durmitora u daljini, onaj metalni ukus je polako nestajao, a kompasi su se ponovo sjetili gdje je sjever. Ali, taj osjećaj da smo bili na mjestu gdje pravila ne važe ostao je duboko urezan u nama. Maglić nije samo planina, to je neka vrsta prirodne laboratorije gdje se dešavaju čuda koja nauka može objasniti, ali srce ih doživljava kao čistu magiju. Ako ikada odlučite da krenete put ovog diva, budite spremni na sve. Ponesite dosta vode, dobre cipele i budite spremni na to da će vam se možda, samo na trenutak, cijeli svijet okrenuti naglavačke. I vjerujte nam, biće to najljepši krug koji ste ikada napravili.