Ostrvo Sveti Đorđe u Perastu: “Ostrvo mrtvih” gdje su sahranjeni ljubavnici koji su stradali od istog metka, a njihovi grobovi i danas… – Ostrvo sa benediktinskim samostanom i grobljem peraške vlastele. Legenda o “Hic et Nunc” govori o francuskom vojniku koji je greškom ubio svoju dragu topovskim đuletom, pa je tražio da bude sahranjen pored nje.

Zamislite da stojite na obali Perasta, dok vam lagani povjetarac donosi miris soli i starih borova, a pred vama se uzdižu dva ostrva koja kao da lebde na površini Bokokotorskog zaliva. Dok je Gospa od Škrpjela vesela, svijetla i puna turista, ono drugo ostrvo, Sveti Đorđe, djeluje potpuno drugačije. Mi smo istraživali njegove tajne i ostali zatečeni mračnom, ali nevjerovatno dirljivom atmosferom kojom odiše ovaj komadić zemlje pod čempresima. Zovu ga Ostrvo mrtvih, a čim kročite pogledom na njegove visoke bedeme i tamne krošnje, biće vam jasno i zašto. Na ovom mjestu se vijekovima nije čuo smijeh, nije bilo pjesme niti veselja, već samo tišina koja čuva uspomene na one koji više nisu sa nama.

Fasciniralo nas je saznanje da je Sveti Đorđe prirodno ostrvo, za razliku od svog vještačkog komšije, i da skriva jedan od najtužnijih grobalja na cijelom Jadranu. Peraštani su se ovdje sahranjivali stotinama godina, a svaka ploča pod tim čempresima priča neku svoju muku. Međutim, priča koja nas je potpuno dotakla i zbog koje smo satima razgovarali jeste legenda o peraškom Romeu i Juliji. Zamislite scenu iz 1813. godine, kada su Boku opsjedali Francuzi. Mladi francuski oficir, Ante Slović, inače porijeklom sa naših prostora, bio je stacioniran na ostrvu sa svojim topom. Njegova dužnost bila je da puca na Perast kako bi slomio otpor mještana. On nije znao da se upravo u jednoj od tih kamenih kuća krije njegova najveća ljubav, mlada Peraštanka Katica Kalfić.

Dok smo čitali zapise o tom kobnom danu, prosto nismo mogli da povjerujemo u tu igru sudbine. Ante je ispalio đule koje je pogodilo upravo Katicinu kuću. Tek kada je borba prestala i kada je on prvi utrčao u grad da pronađe svoju dragu, shvatio je šta je uradio. Pronašao je Katicu mrtvu pod ruševinama koje je sam stvorio. Ta tragedija ga je potpuno slomila. Umjesto da pobjegne ili nastavi sa vojničkim životom, Ante je donio odluku koja nas je sve naježila. Odlučio je da postane pustinjak na ostrvu Sveti Đorđe. Napustio je vojsku, obukao monašku odjeću i ostatak svog života proveo pored Katicinog groba, paleći svijeće svake noći kako bi joj osvijetlio put na onom svijetu.

Zanimljivo nam je bilo otkriti da se njihova vječna kuća i danas nalazi na tom malom ostrvu. Sahranjeni su zajedno, u istom grobu, ispod ploče na kojoj piše Hic et Nunc, što znači ovdje i sada. Mještani kažu da se i danas, tokom mirnih noći kada nema vjetra, može osjetiti neka čudna energija oko ostrva, kao da ta ljubav i dalje bdije nad zalivom. Mi smo se pitali kako je moguće da jedno tako malo mjesto nosi toliki teret tuge, ali i tolike ljepote istovremeno. Sveti Đorđe je zatvoren za javnost, tamo ne staju turistički brodići, a samostan i dalje pripada benediktincima, što samo dodatno pojačava tu auru misterije koja ga okružuje.

Nismo mogli da odolimo a da ne istražimo i legende o prokletstvu ostrva. Naime, priča se da je jedan rimski papa bacio anatemu na Sveti Đorđe zbog užasnih zločina koji su se tamo nekada dogodili. Navodno, ostrvo je bilo poprište piratskih napada, bratoubilačkih borbi i izdaja. Upravo zbog toga se vjeruje da se na njemu nikada nije rodio novi život niti se ikada čuo dječiji plač. To nam je zvučalo kao scenario za neki holivudski film, ali kada stojite tamo i gledate u te tamne čemprese koji kao stražari stoje oko crkve iz dvanaestog vijeka, te priče postaju nevjerovatno stvarne. Čak i ptice koje kruže iznad ostrva mještani nazivaju zlokobnicama koje predskazuju oluje.

Ipak, uprkos svom tom mraku, Sveti Đorđe je neodvojiv dio duše Perasta. On je onaj tihi, muški princip zaliva, suprotnost kitnjastoj Gospi od Škrpjela. Mi smo bili oduševljeni činjenicom da su Peraštani uspjeli da sačuvaju tu svetost i mir ostrva, odbijajući da ga pretvore u još jednu turističku atrakciju sa suvenirnicama i kafićima. To je mjesto gdje se odlazi da se ćuti i da se sjeća. Ako ikada budete plovili kroz Verige, obratite pažnju na taj mali tamni šumarak usred plavetnila. Sjetite se Ante i Katice i te surove sudbine koja ih je spojila u smrti više nego u životu. Ta priča nas uči da su najljepše stvari u Boki često one najskrivenije i najtužnije, ali da upravo one daju ovom kraju onu neopisivu magiju koju osjetite čim mu se približite.