Tvrđava hercega Stjepana u Ljubuškom: Pogled na hercegovački krš koji krije tajni ulaz u grad koji se nalazi potpuno ispod zemlje. – Tvrđava na brdu Butorovica. Postoje dokazi o postojanju velikih cisterni i podzemnih hodnika koji su služili za bijeg tokom opsada, a koji su danas zatrpani i neistraženi.

Zamislite da stojite na vrhu brda Buturovica, dok vam vjetar mrsi kosu, a pred vama se pruža hercegovački krš koji krije tajne stare stotinama godina. Upravo na tom mjestu, iznad današnjeg Ljubuškog, uzdiže se Tvrđava hercega Stjepana, monumentalna građevina koja nas je potpuno oborila s nogu svojom pričom. Dok smo se peli uz brdo, razmišljali smo o svim tim ljudima koji su vijekovima koračali istim ovim stazama, ne sluteći da će njihova utvrda jednog dana postati prava misterija za moderne istraživače. Tvrđava nije samo gomila kamenja, ona je živi dokaz jedne burne istorije i nevjerovatnih inženjerskih podviga za koje nismo ni znali da su bili mogući u to vrijeme.

Kada smo prvi put čuli za legendu o tajnom gradu ispod zemlje, mislili smo da je to samo još jedna lokalna priča kojom mještani zabavljaju turiste uz kafu. Međutim, što smo dublje kopali po dokumentima i pričali sa ljudima, shvatili smo da tu ima nečeg mnogo opipljivijeg. Postoje dokazi, mada još uvijek nedovoljno istraženi, o postojanju čitave mreže podzemnih hodnika i ogromnih cisterni koje su služile kao spas u zadnji čas. Fasciniralo nas je saznanje da su ovi hodnici bili projektovani tako da omoguće bijeg cijeloj posadi tokom opsada, a da neprijatelj nikada ne otkrije odakle su ljudi zapravo isparili. Zamislite taj osjećaj panike i nade dok prolazite kroz mračne, vlažne tunele ispod debelih zidina, dok gore bjesni bitka.

Jedna od najsočnijih stvari koju smo otkrili jeste legenda o tome kako je grad uopšte dobio ime. Priča kaže da je herceg Stjepan Vukčić Kosača bio toliko očaran ljepotom jedne mlade Venecijanke, koja je zapravo bila vjerenica njegovog rođenog sina, da nije mogao da izdrži. On ju je jednostavno oteo i doveo u svoju tvrđavu. Sin, naravno, nije sjedio skrštenih ruku, već je pozvao Osmanlije u pomoć i započeo rat protiv sopstvenog oca. Mi smo ostali zatečeni činjenicom da je jedna ovakva sapunica iz srednjeg vijeka možda kumovala imenu Ljubuški, jer se vjeruje da naziv potiče od mjesta gdje je herceg ljubovao. Ko bi rekao da se iza hladnog hercegovačkog kamena krije toliko strasti i porodičnih intriga?

Šetajući unutar zidina, naišli smo na ostatke onoga što su nekada bile stražarnice, pekare i ambari. Posebno su nas zaintrigirale te famozne čatrnje, odnosno vodospremnici. U kraju gdje je voda ljeti dragocjenija od zlata, imati tri ili četiri funkcionalne cisterne unutar tvrđave značilo je razliku između života i smrti. Nismo mogli da vjerujemo koliko su ti ljudi bili snalažljivi. Danas se na terenu mogu jasno vidjeti tri, dok je četvrta skrivena negdje u dubinama, možda baš u tom neistraženom dijelu koji povezuje nadzemni i podzemni svijet. To nam je dalo ideju da bi pravi Indiana Jones ovdje imao posla godinama.

Zanimljivo nam je bilo i to kako je tvrđava mijenjala gospodare i oblike. Iako se veže za hercega Stjepana, ona je starija od njega, a Osmanlije su je kasnije potpuno preuredile za svoje potrebe. Postala je prava akropola, opasana zidovima sa svih strana. Čak smo saznali da su dubrovački majstori u 17. vijeku dolazili ovdje da popravljaju zidine. Zamislite tu saradnju, majstori s mora dolaze u krš da učvrste kulu koja prkosi vjetrovima. Nama je to bio jasan pokazatelj koliko je ovo mjesto bilo strateški važno, ne samo za lokalne vladare, već i za cijeli region.

Međutim, ono što nas je najviše rastužilo, ali i dalo nadu, jeste trenutno stanje tvrđave. Vijekovi, zemljotresi i bura učinili su svoje, pa su mnogi dijelovi danas zatrpani i nepristupačni. Ali upravo u tom “zatrpanom” dijelu leži ona najveća draž. Svaki put kad bismo pogledali u neki otvor koji vodi u dubinu, zapitali bismo se šta se sve tamo krije. Da li su tamo ostaci oružja, možda neki stari spisi ili, ko zna, možda baš ti dokazi o gradu ispod zemlje koji čeka da ponovo vidi svjetlost dana. Mi smo prosto sigurni da hercegovački krš još uvijek nije ispričao svoju posljednju priču.

Danas je Tvrđava hercega Stjepana nacionalni spomenik, a nedavni radovi na obnovi kule Herceguše polako vraćaju stari sjaj ovom divu iznad Ljubuškog. Mi vam toplo preporučujemo da, ako vas put nanese u Hercegovinu, odvojite vrijeme za uspon na Buturovicu. Ponesite dosta vode, udobnu obuću i, što je najvažnije, bujnu maštu. Jer ovdje, dok stojite na ostacima nekadašnje moći, granica između istorije i legende postaje toliko tanka da ćete se na trenutak osjetiti kao da ste i sami dio te velike, neispričane misterije. Mi se već planiramo vratiti, jer nas taj osjećaj otkrića ne pušta tako lako.