Crkva u Sopotnici kod Goražda: Mjesto prve štamparije, ali jedna knjiga odštampana ovdje ima stranice koje se same okreću svakog jutra. – Crkva Sv. Georgija, zadužbina Herceg Stefana. Tu je radila prva štamparija u BiH (1519-1523). “Knjiga koja se okreće” je legenda o snazi pisane riječi i duhovnom značaju prve balkanske ćirilične štampe.

Jeste li ikada razmišljali o tome kako je izgledao prvi susret s modernom tehnologijom na našim prostorima, onako, baš tamo gdje se kafa pije i politika bistri? Mi smo se ovih dana potpuno udubili u priču o crkvi u Sopotnici kod Goražda i moramo vam priznati, ostali smo zatečeni. Zamislite, dok je pola Evrope još uvijek prepisivalo knjige uz svijeću, u srcu Bosne, pod okriljem stare svetinje Herceg Stefana, odzvanjao je zvuk metalnih slova i miris štamparske boje. To nije bila samo obična štamparija, to je bio pravi poduhvat koji prkosi vremenu i logici, a jedna legenda o knjizi čije se stranice same okreću i danas nam ne da mira.

Kada smo stigli do Sopotnice, prvo što nas je fasciniralo bila je ta nevjerovatna mirnoća koja vlada oko crkve Svetog Georgija. Teško je i zamisliti da je upravo ovdje, od 1519. do 1523. godine, radila prva štamparija u Bosni i Hercegovini. To je bila druga ćirilična štamparija na Balkanu, odmah nakon one čuvene na Cetinju. Mi smo se pitali, kako je moguće da su u tim teškim vremenima, pod osmanskom vlašću, monasi Teodor i Đurađ Ljubavić uspjeli dopremiti mašine iz Venecije? To je u to doba bio podvig ravan odlasku na mjesec. Putovalo se mjesecima, preko krša i planina, krijući dragocjeni teret od pljačkaša i nevremena, samo da bi se ovdje, u tišini Drine, utisnula prva slova.

A onda smo čuli priču koja zvuči kao iz nekog fantastičnog filma. Među mještanima i danas živi predanje o “Knjizi koja se okreće”. Kažu ljudi da je postojala jedna stara knjiga, odštampana upravo u ovoj crkvi, koja je imala neku čudnu, gotovo božansku energiju. Legenda kaže da su se njene stranice svakog jutra u cik zore same od sebe prevrtale, kao da neki nevidljivi čitač traži mudrost za taj dan. Mi smo bili fascinirani tom idejom, jer ona zapravo simbolizuje snagu pisane riječi koja odbija da bude zaboravljena ili ugašena. Čak i kada su štampariju morali preseliti dalje u Rumuniju zbog nesigurnih vremena, duh te knjige je ostao da lebdi nad Sopotnicom.

Nismo mogli a da ne istražimo detalje o samim mašinama. Znate li da su slova bila izlivena od olova i da je svaki red morao biti ručno složen? To je bio mukotrpan posao koji je zahtijevao hiruršku preciznost. Mi smo se šalili kako bi današnji klinci, koji ne mogu da kucaju poruku bez autokorekta, vjerovatno poludjeli u toj štampariji. Svaka greška je značila sate i sate dodatnog truda. Ali Ljubavići nisu odustajali. Njihova misija je bila prosvjetljenje, a Sopotnica je postala svetionik pismenosti u mraku srednjeg vijeka. Ta prva balkanska ćirilična štampa nije bila samo tehnologija, ona je bila čin otpora zaboravu.

Posebno nas je dotakla sudbina same crkve. Ona je kroz vijekove rušena i obnavljana, ali su njeni temelji ostali čvrsti kao i vjera naroda koji je čuva. Unutar njenih zidova, osjećaj istorije je toliko gust da ga možete gotovo dotaknuti rukom. Mi smo proveli sate posmatrajući kamene detalje i pokušavajući zamisliti kako je izgledao taj trenutak kada je iz mašine izašao prvi list “Služabnika”. Miris svježe štampe pomiješan sa mirisom tamjana i drinske magle, to je slika koju ćemo zauvijek nositi u sjećanju. Bilo nam je nevjerovatno saznanje da su te knjige iz Sopotnice kasnije stigle do najudaljenijih krajeva Evrope, noseći sa sobom glas iz male bosanske varoši.

Ima nešto magično u tom spoju vjere i tehnike. Dok smo pili kafu sa lokalnim stanovništvom, čuli smo još mnogo neobičnih priča o čudima koja se dešavaju u Sopotnici. Neki tvrde da su čuli zvuk mašina usred noći, iako štamparija ne radi već pet vijekova. Drugi se zaklinju da im je upravo boravak pored zidina crkve donio bistrinu uma i neku čudnu inspiraciju. Mi nismo skloni da odmah povjerujemo u sve, ali atmosfera tog mjesta vas jednostavno natjera da se zapitate šta je sve moguće. Možda te stranice koje se same okreću nisu samo plod mašte, već podsjetnik da znanje uvijek nađe put do onoga ko želi da uči.

Na kraju, posjeta crkvi u Sopotnici nas je naučila da ne smijemo zaboraviti svoje korijene i vizionare koji su bili ispred svog vremena. Ljubavići su u Sopotnici zapalili plamen koji i danas svijetli, makar kroz priče koje mi danas dijelimo s vama. Sljedeći put kada uzmete knjigu u ruke ili počnete kucati po tastaturi, sjetite se onih hrabrih ljudi koji su u tišini goraždanskih šuma kovali budućnost. Mi smo se vratili kući puni utisaka, s obećanjem da ćemo se opet vratiti u to mjesto gdje se istorija ne čita samo iz knjiga, već se osjeća svakim udisajem. Sopotnica nije samo turistička destinacija, ona je dokaz da čuda nastaju tamo gdje se susretnu velika ideja i nepokolebljiva volja.