Tvrđava Sv. Mihovila na Ugljanu: Pogled na 100 ostrva, ali samo sa jednog mjesta na zidinama možete vidjeti ostrvo koje ne postoji na mapi. – Tvrđava iz 13. vijeka sa koje se vidi cijeli zadarski arhipelag. “Ostrvo koje ne postoji” je zapravo optička varka – fata morgana koja se javlja pri specifičnim atmosferskim uslovima iznad pučine.

Zamislite da stojite na vrhu brda, vjetar vam lagano mrsi kosu, a pred vama se pruža prizor koji izgleda kao da ga je naslikao neki drevni bog sa ozbiljnim viškom slobodnog vremena. Upravo to smo doživjeli kada smo se popeli do tvrđave Svetog Mihovila na ostrvu Ugljanu. Put do gore iz mjesta Preko nije bio baš najlakši, malo smo se zadihali i morali smo par puta zastati da dođemo do daha, ali onog trenutka kada smo zakoračili na te stare kamene zidine iz trinaestog vijeka, sav umor je nestao u sekundi. Pred nama se otvorio horizont sa preko stotinu ostrva, od kojih svako priča svoju tajnu, ali jedna legenda nas je posebno zaintrigirala i natjerala da ostanemo satima zureći u pučinu.

Dok smo ispijali kafu sa lokalcima u luci prije nego što smo krenuli u uspon, čuli smo priču o ostrvu koje ne postoji. Isprva smo mislili da nas samo malo zezaju jer smo očigledno bili puni entuzijazma, ali su njihovi pogledi bili sasvim ozbiljni. Rekli su nam da, ako budemo imali sreće i ako se poklope specifični atmosferski uslovi, sa zidina Svetog Mihovila možemo vidjeti kopno koje nećemo naći ni na jednoj nautičkoj karti niti na Google mapama. To nam je zvučalo kao početak nekog avanturističkog filma o piratima, pa smo prosto morali istražiti o čemu se zapravo radi i kakva se to magija krije iznad zadarskog arhipelaga.

Istražujući ovaj fenomen direktno sa visine, otkrili smo da se radi o nečemu što nauka naziva fata morgana. To je jedna od najsloženijih optičkih varki u prirodi, a mi smo bili fascinirani saznanjem kako ona funkcioniše. Nastaje kada se slojevi toplog i hladnog vazduha postave tako da prelamaju svjetlost na nevjerovatne načine, stvarajući savršenu iluziju objekata koji su zapravo stotinama kilometara daleko ili koji uopšte nisu tu u tom obliku. Fasciniralo nas je saznanje da su stari moreplovci vijekovima gubili razum zbog ovog fenomena, misleći da vide gradove u oblacima ili fantomske brodove koji lebde iznad vode. Na Svetom Mihovilu, ta igra svjetlosti i mora stvara obrise ostrva koji se čine toliko stvarnim da biste se u tom trenutku mogli zakleti da možete doplivati do njih.

Sama tvrđava ima veoma burnu i pomalo mračnu prošlost, što cijelom iskustvu daje dodatnu težinu. Saznali smo da su je Mlečani podigli 1203. godine, i to ne iz čiste estetike, već odmah nakon što su Razorili Zadar. Nisu je izgradili samo da bi uživali u pogledu, već zato što je ovo strateški najvažnija tačka u cijelom srednjem Jadranu. Sa njenih zidina se vidi apsolutno sve, svaki pokret na moru, svaki mali ribarski čamac ili veliki ratni brod koji bi pokušao da se prikrade. Bilo nam je nevjerovatno stajati na mjestu gdje su nekada mletački stražari proveli decenije svog života, budno prateći horizont. Čak i prije ove tvrđave, ovdje se nalazio benediktinski samostan, što nam jasno govori da su ljudi oduvijek osjećali tu posebnu, gotovo električnu energiju ovog uzvišenja.

Šetajući po unutrašnjosti zidina, primijetili smo kako se boje Jadrana mijenjaju iz tirkizne u tamno plavu, gotovo crnu, zavisno od toga kako sunce pada pod uglom. U jednom momentu, dok smo se šalili na račun naše kondicije, učinilo nam se da vidimo obrise u daljini, negdje tamo iza dalekih kornatskih ostrva, nešto što nije ličilo na poznate vrhove arhipelaga. Da li je to bila ta čuvena fata morgana ili samo naša ogromna želja da povjerujemo u lokalnu legendu, ni sami nismo sigurni, ali osjećaj je bio prosto magičan. Smijali smo se međusobno jer smo počeli da se raspravljamo o tome šta tačno vidimo na toj tankoj liniji gdje se spajaju nebo i more, kao da smo ponovo djeca koja traže skriveno blago na horizontu.

Stariji mještani koje smo kasnije sreli kažu da to ostrvo duhova vide samo oni koji imaju strpljenja ili oni koji su dovoljno dugo čekali u potpunoj tišini. Mi nismo baš bili najtiša ekipa, jer smo stalno komentarisali koliko je pogled nerealan i kako fotografije ne mogu prenijeti ni desetinu tog osjećaja, ali smo u jednom momentu prosto zaćutali. Pustili smo da nas miris morske soli, divljeg ruzmarina i ljekovitog bilja potpuno osvoji. Ugljan je inače poznat kao maslinjak Zadra, ali sa ove visine, on izgleda kao moćni zeleni štit koji čuva kopno od nepredvidive divljine otvorenog mora. Bili smo fascinirani tom oštrom razlikom između mirnog kanala i beskraja koji se nazire u daljini prema italijanskoj obali.

Na kraju ovog putovanja, dok smo se polako spuštali niz stazu nazad prema civilizaciji, shvatili smo da prava vrijednost Svetog Mihovila nije samo u toj optičkoj varki ili starom, isklesanom kamenju. Prava vrijednost je u onom rijetkom osjećaju perspektive koji dobijete kada se popnete visoko iznad svoje svakodnevice. Naučili smo da priroda uvijek ima neke svoje skrivene trikove kojima nas podsjeća koliko smo zapravo mali, ali i koliko je svijet oko nas čudesan ako samo odlučimo da malo bolje i duže pogledamo. Ako vas put ikada nanese u Zadar, nemojte samo sjediti na rivi, već sjednite na prvi trajekt, prebacite se do Ugljana i obavezno krenite pješke do ove tvrđave. Možda nećete vidjeti ostrvo kojeg nema na mapi, ali vam garantujemo da ćete vidjeti ljepotu koju nikada nećete moći izbrisati iz sjećanja.