Trsatska gradina u Rijeci: Legenda o čuvarima grada koji se pretvaraju u kamen čim sunce izađe, a njihove oči i dalje prate prolaznike. – Srednjovjekovna tvrđava na brdu iznad Rijeke. Skulpture “baziliska” (čuvara Trsata) izradio je kipar Anton Dominik Fernkorn. Prema narodnom vjerovanju, to su stvarna bića koja su okamenjena da bi vječno čuvala grad.

Zamislite da šetate Rijekom, gradom koji teče, i put vas nanese uzbrdo prema Trsatu. Tamo vas čeka jedna od najstarijih fortifikacija na jadranskoj obali, ali ono što nas je potpuno izulo iz cipela nisu samo zidine i pogled koji puca na cijeli Kvarnerski zaliv. Čim smo zakoračili kroz te drevne kapije, osjetili smo poglede na sebi. Ne ljudske, već poglede bića koja kao da su ispala iz nekog mračnog fantastičnog romana. Radi se o legendarnim čuvarima Trsata, skulpturama baziliska koje dominiraju ulazom, a priče koje kolaju o njima su toliko bizarne i jezive da smo morali da ih istražimo uz kafu sa lokalcima.

Kada smo prvi put ugledali te krilate zvijeri sa lavljim tijelima i zmajevim repovima, mislili smo da je to samo umjetnički hir slavnog kipara Antona Dominika Fernkorna. Čovjek je bio genije, to nije sporno, ali način na koji su ti baziliski postavljeni natjerao nas je da se zapitamo… zašto baš oni? Legenda kaže da su to zapravo stvarna bića koja su nekada terorisala ovaj kraj, sve dok se sunce nije umiješalo. Mi smo bili fascinirani narodnim vjerovanjem po kojem su ovi monstrumi bili živi i krvoločni čuvari tajni skrivenih ispod gradine. Onog trenutka kada je prvi zrak sunca obasjao njihovu krljušt, oni su se skamenili. Ali, ovdje dolazi onaj jezivi dio… mještani se zaklinju da se njihove oči i dalje pomjeraju i prate svakog ko prođe pored njih sa nečistim namjerama.

Nismo mogli da vjerujemo koliko je detalja utkano u te skulpture. Fernkorn ih je izradio sredinom devetnaestog vijeka po narudžbi grofa Lavala Nugenta, čovjeka koji je Trsat spasio od propadanja. Nugent je bio lik za sebe, irski plemić koji se zaljubio u hrvatsku istoriju, a baziliski su bili njegov način da pokaže moć. Istražujući arhive, otkrili smo da su ovi “čuvari” zapravo heraldički simboli, ali narodna mašta je od njih napravila nešto mnogo uzbudljivije. Nama je bilo prosto nevjerovatno slušati priče o tome kako baziliski svake prestupne godine, u onoj najmračnijoj noći, na par minuta ponovo postanu od mesa i krvi. Kažu da se tada čuje tiho režanje koje dopire sa ulaza u gradinu, dok se miris sumpora širi vazduhom. Mi se, iskreno, nismo usudili da provjeravamo tu teoriju usred noći, ali atmosfera na Trsatu je takva da povjerujete u svaku riječ.

Fascinantno nam je bilo i to koliko je sama gradina povezana sa podzemnim svijetom. Ispod Trsatske gradine nalazi se čitav lavirint hodnika i laguma. Neki od njih su istraženi, ali većina je i dalje zapečaćena. Priča se da baziliski zapravo čuvaju ulaz u te dubine gdje je sakriveno blago Frankopana, ali i nešto mnogo opasnije. Mi smo otkrili da su tokom Drugog svjetskog rata vojnici izbjegavali da spavaju u blizini ovih skulptura jer su tvrdili da čuju kuckanje po kamenu, kao da neko pokušava da izađe iznutra. Danas, dok turisti prave selfije sa ovim “zmajevima”, lako je zaboraviti na tu mračnu stranu, ali ako samo na trenutak zastanete i zagledate se u njihove kamene zjenice, osjetićete blagu nelagodu. To je taj Trsat, spoj elegancije i drevnog straha koji vas jednostavno ne pušta.

Zanimljivo nam je bilo otkriti i jedan manje poznat podatak. Jedan od dva baziliska je originalno bio oštećen tokom transporta, pa su kružile priče da je “duh čuvara” bio ljut što ga pomjeraju sa mjesta gdje je vijekovima boravio u snovima. Nugent je morao da uloži ogromne napore da ih postavi tačno tamo gdje su danas. Nama se dopala ta ideja o neraskidivoj vezi između skulpture i lokacije. Kao da gradina ne bi bila ista bez njih, a oni ne bi imali nikakvu moć bilo gdje drugdje. Često smo se smijali razmišljajući o tome šta bi bilo da se zaista probude usred dana… Rijeka bi vjerovatno dobila najbizarniju turističku atrakciju na svijetu, a kafići na Trsatu bi morali da uvedu “meni za baziliske”.

Na kraju, posjeta Trsatskoj gradini nas je naučila da istorija nije samo u knjigama i godinama koje moramo nabubati. Ona je u tom kamenu koji vas posmatra, u legendama koje se prenose šapatom uz rakiju i u osjećaju da niste sami čak i kad nema nikog u blizini. Baziliski su simboli Rijeke, njene snage i mistike koja odbija da izblijedi pod modernim svjetlima. Mi smo bili oduševljeni svakim kutkom ove tvrđave, ali su nas ti skamenjeni čuvari najviše dojmili. Sljedeći put kad se nađete pred njima, sjetite se… nemojte im okretati leđa predugo i pazite šta pričate. Jer sunce će jednom zaći, a kamen možda i nije tako čvrst kao što nam se čini. Mi se već planiramo vratiti, ali možda ovaj put ponesemo neko ogledalo, čisto da provjerimo da li ti pogledi zaista prate samo nas ili su usmjereni ka nečemu što mi još uvijek ne vidimo.