Ostrvo Silba: Toranj ljubavi koji je kapetan sagradio svojoj dragoj, ali ona nikada nije kročila u njega zbog obećanja koje je on prekršio. – Toreta je vitki toranj sa spoljnim stepenicama. Kapetan Petar Marinić ga je sagradio za svoju vjerenicu da vidi njegov brod kad se vraća. On se vratio nakon 20 godina, ona se udala za drugog, pa se on oženio njenom kćerkom.

Zamislite jedno malo ostrvo u zadarskom arhipelagu, mjesto gdje vrijeme ne teče, već se polako ljulja na talasima Jadrana. Mi smo nedavno istraživali Silbu, to čudesno “ostrvo pješaka”, i prosto nismo mogli da povjerujemo kakve se sve priče kriju iza njenih kamenih zidova. Dok smo sjedili uz kafu i slušali lokalne legende, jedna nam je posebno privukla pažnju. Riječ je o čuvenoj Toreti, poznatoj i kao Toranj ljubavi, koja dominira centrom naselja. Iako na prvi pogled izgleda kao običan vidikovac, ona je zapravo spomenik jednoj od najneobičnijih i najupornijih ljubavnih priča koje smo ikada čuli.

Sve je počelo sredinom devetnaestog vijeka kada je mladi i siromašni mornar Petar Marinić bacio oko na prelijepu Antoniju Mauro. Mi smo bili fascinirani činjenicom da je njihova ljubav bila prava filmska drama prije nego što je film uopšte postao popularan. Prije nego što je otplovio na daleka mora da stekne bogatstvo, Petar je Antoniji obećao da će joj sagraditi toranj u sredini vrta kako bi mogla vidjeti njegov brod čim se pojavi na horizontu. Dali su jedno drugom čvrsto obećanje o vječnoj vjernosti, a Petar je otišao u nepoznato, boreći se sa olujama i neizvjesnošću okeana čitavih dvadeset godina.

Možete li samo zamisliti to razočaranje kada se Petar, sada već uspješan kapetan, konačno vratio na svoju voljenu Silbu, a na pristaništu ga nije dočekala Antonija? Mi smo se naježili čitajući o trenutku kada je saznao gorku istinu. Antonija ga nije čekala… udala se za njegovog najboljeg prijatelja. Dok je on sanjao o njoj na drugom kraju svijeta, ona je nastavila svoj život. Ali, ovdje priča dobiva taj nevjerovatan, gotovo nevjerovatan obrt koji nas je ostavio bez teksta. Petar nije potonuo u očaj, već je na pristaništu ugledao malu djevojčicu koja mu se osmjehnula. Kada je pitao čija je, rekli su mu da je to kćerka njegove bivše vjerenice, a ime joj je takođe bilo… Antonija.

Fascinantno nam je bilo saznanje da je Petar tada donio odluku koja bi danas vjerovatno završila u svim vijestima. Rekao je da ako majka nije mogla biti njegova žena, onda će to postati kćerka. I zaista, čekao je još dvadeset godina da mala Antonija odraste. U međuvremenu je ispunio svoje staro obećanje i sagradio Toretu, onaj vitki kameni toranj sa vanjskim stepenicama koji danas svi posjećujemo. Kada je djevojka stasala, kapetan Marinić ju je oženio, i tako je kćerka ušla u vrt i popela se na toranj koji je prvobitno bio namijenjen njenoj majci. Nama je to istovremeno i pomalo bizarno i beskrajno romantično, ali jedno je sigurno… upornost tog čovjeka je bila bezgranična.

Dok smo se penjali uz tih tridesetak stepenica Torete, razmišljali smo o tome kako Silba krije i mnogo mračnije tajne. Nismo mogli da odolimo a da ne istražimo legendu o Pankogulu, vampiru sa Silbe, koja je sušta suprotnost romantičnoj priči o kapetanu. Navodno je neki Poljak, Pan Kogula, stigao na ostrvo u devetnaestom vijeku i postao zvonar. Legenda kaže da je nakon smrti postao nemirni duh koji je pio krv i pravio haos po selu. Čuli smo priče da su mještani morali da idu do groblja i probadaju mu srce glogovim kocem kako bi konačno našli mir. Nama je taj kontrast između “tornja ljubavi” i “vampira zvonara” bio prosto nevjerovatan, kao da svaka stopa ovog ostrva ima svoju svijetlu i tamnu stranu.

Ono što nas je posebno oduševilo na Silbi jeste taj nevjerovatan mir koji vlada jer na ostrvu nema automobila. Mi smo se prosto preporodili hodajući uskim uličicama gdje je jedini zvuk koji čujete šum mora ili pokoji traktor koji razvozi namirnice. Čuli smo i za bizaran ritual sa vješticama koje se navodno okupljaju u vrtači Dolac pored crkve svetog Ivana. Lokalci kažu da se tamo ne smije zalaziti u gluvo doba noći, naročito tokom ljetnog solsticija. Iako smo mi moderni i racionalni ljudi, moramo priznati da nam nije bilo baš svejedno kada smo prolazili tuda u sumrak. Ima nešto u tom vazduhu, neki miris stare borove šume i soli koji vas tjera da povjerujete u svaku priču koju čujete.

Zanimljivo je i to kako je Silba nekada bila nevjerovatno bogata. Tokom osamnaestog vijeka, ostrvo je imalo flotu od skoro stotinu brodova, a kapetanske kuće su bile prave palate. Bili smo fascinirani činjenicom da su se mještani sami izborili za svoju slobodu tako što su otkupili sopstveno ostrvo od venecijanskih vlasnika. To nam govori o nevjerovatnom duhu i snazi tih ljudi. Danas, Silba je utočište za umjetnike i one koji traže bijeg od civilizacije, ali Toranj ljubavi i dalje stoji kao podsjetnik na kapetana koji je održao riječ, makar i na način koji niko nije očekivao. Mi se svaki put naježimo kada pomislimo na taj pogled sa vrha Torete, jer s tog mjesta ne vidite samo more, već čitavu istoriju punu ljubavi, izdaje i morskih dubina.

Na kraju, posjeta Silbi nas je naučila da su najljepše destinacije one koje imaju dušu i priču koja se prenosi s koljena na koljeno. Bilo da vjerujete u vampire ili u vječnu ljubav koja čeka decenijama, ovo ostrvo će vas natjerati da zastanete i oslušnete. Sljedeći put kada budete planirali putovanje, sjetite se Petra i njegove Torete. Možda i vi tamo pronađete neku svoju istinu skrivenu među kamenjem i borovima. Mi smo sigurni da ćemo se vratiti, jer Silba je jedno od onih rijetkih mjesta koja vam se uvuku pod kožu i više vas nikada ne puštaju.