Ostrvo Susak: Pješčani raj gdje ljudi pričaju jezikom koji niko drugi ne razumije, a njihova nošnja krije tajnu o porijeklu sa dalekog istoka. – Susak je jedinstven jer je cijeli od pijeska. Izolacija je sačuvala arhaični dijalekt (suseški) i nošnju sa kratkim suknjama jarkih boja koja podsjeća na pacifičke kulture, što je misterija za etnologe.

Jeste li ikada čuli za mjesto gdje je pijesak apsolutni gospodar svega, a moda izgleda kao da ste zalutali na neki daleki polinezijski arhipelag usred Jadrana? Mi smo nedavno istraživali priču o ostrvu Susak i moramo vam priznati da smo ostali potpuno zatečeni. To nije samo još jedno ostrvo u nizu, to je mali kosmos za sebe koji prkosi svim pravilima geologije, lingvistike, pa čak i zdravog razuma. Dok smo prelistavali stare zapise i gledali fotografije, osjećali smo se kao da otkrivamo neku zaboravljenu civilizaciju koja je odlučila da se sakrije od ostatka svijeta na gomili pijeska.

Prva stvar koja nas je fascinirala je sama struktura ostrva. Zamislite, dok su sva ostala jadranska ostrva uglavnom kamena, krševita i siva, Susak je jedna ogromna naslaga finog, žućkastog pijeska. Naučnici kažu da je to prašina koju su vjetrovi donosili hiljadama godina, ali nama to zvuči premalo uzbudljivo. Lokalci imaju svoje teorije, a osjećaj kad hodate tim stazama je nevjerovatan, jer nigdje nema onog oštrog kamena na koji smo navikli. Cijelo ostrvo je ispresijecano dubokim puteljcima koji su usječeni u taj pijesak, stvarajući prirodne tunele kroz koje prolazite dok vas sa strana okružuje trstika i vinova loza. Bili smo oduševljeni tim prizorom koji više podsjeća na neki egzotični pejzaž nego na Sjeverni Jadran.

Ali prava misterija počinje kada progovorite sa nekim od mještana. Mi smo bili potpuno izgubljeni. Taj jezik, koji oni zovu suseški, toliko je arhaičan i prepun čudnih vokala da ga čak ni ljudi sa susjednih ostrva poput Lošinja ne razumiju u potpunosti. To je neka mješavina starog hrvatskog sa ogromnim uticajem italijanskog, njemačkog, pa čak i francuskog, sve to smiksano u jedan brzi, pjevni dijalekt koji zvuči kao šifra. Fascinantno nam je bilo saznanje da je izolacija uspjela da sačuva nešto toliko unikatno. Zamislite da živite u 21. vijeku, a vaš maternji jezik je ostao zarobljen u vremenu prije nekoliko stotina godina. To je pravi lingvistički dragulj koji nas je natjerao da se zapitamo koliko toga još ne znamo o sopstvenom dvorištu.

A onda dolazimo do onoga što nas je najviše nasmijalo i istovremeno zadivilo, a to je čuvena suseška narodna nošnja. Dragi naši, zaboravite na duge, teške suknje i marame. Susečka nošnja je jedina narodna nošnja u Evropi koja ima suknju iznad koljena! I to ne malo iznad, nego su to kratke, bujne suknjice koje se sastoje od bezbroj slojeva podsuknji koje su toliko uštirkane da stoje skoro horizontalno. Kada smo vidjeli te vesele, jarke boje, odmah smo se sjetili havajskih plesačica ili naroda sa Pacifika. Etnolozi se i danas češu po glavi pokušavajući da objasne kako se takav stil razvio baš na Susku. Neki kažu da je to zbog praktičnosti, da se žene ne bi saplitale po pijesku, ali mi volimo da mislimo da su te žene jednostavno bile ispred svog vremena i da su imale nevjerovatan smisao za modu koji niko drugi nije razumio.

Još jedan detalj koji nas je prosto ostavio bez teksta je priča o susečkom vinu. Na tom pijesku uspijeva loza koja daje specifičan ukus, a nekada je cijelo ostrvo bilo jedan veliki vinograd. Ono što nas je fasciniralo je podatak da su stanovnici Suska nekada bili toliko bogati od prodaje vina da su kupovali luksuzne predmete iz Trsta i Venecije, dok su istovremeno živjeli u svojim malim kamenim kućama na pijesku. Postoji i ta nevjerovatna povezanost sa Amerikom. Saznali smo da danas u Hobokenu, u New Jerseyu, živi više Susečana nego na samom ostrvu! Oni su tamo stvorili svoju malu koloniju, ali se svake godine vraćaju na svoj pijesak da proslave dan iseljenika. Ta odanost rodnoj grudi, ma koliko ona bila pješčana i mala, zaista je dirljiva i pokazuje koliko je duh ovog mjesta jak.

Nismo mogli da ne primijetimo i tu čudnu tišinu koja vlada ostrvom. Pošto nema automobila, jedini zvukovi koje čujete su šum mora, vjetar u trstici i poneki krik galeba. Nama je to bio savršen odmor za mozak, ali smo saznali da Susak krije i mračnije tajne. Legende o zakopanom blagu gusara ili o čudnim svjetlima na moru i dalje žive u pričama starijih mještana. Iako je pijesak progutao mnoge tragove prošlosti, on kao da i dalje čuva energiju svih onih koji su tu vijekovima pokušavali da opstanu prkoseći prirodi. Prosto nismo mogli da povjerujemo da na tako malom prostoru može da stane toliko istorije, neobičnih običaja i misterija koje čekaju da budu otkrivene.

Na kraju, Susak nas je naučio da ne moramo ići na drugi kraj svijeta da bismo pronašli nešto potpuno drugačije. Ponekad je dovoljno samo sjesti na brod i pustiti da vas put nanese na ostrvo koje ne liči ni na šta drugo. Ta kombinacija pješčanih dina, kratkih suknjica i jezika koji zvuči kao tajni kod, čini Susak jednim od najposebnijih mjesta koje smo ikada istraživali. Ako ikada dobijete priliku, obavezno posjetite ovaj pješčani raj, ali budite spremni na to da ćete se osjećati kao da ste zakoračili u neku drugu dimenziju gdje vrijeme teče sporije, a svaka stopa u pijesku priča svoju priču. Mi se već planiramo vratiti, jer osjećamo da nam Susak nije ispričao ni desetinu svojih tajni.