Katedrala usred praznog polja pšenice koja stoji bez sela i bez ljudi

Putujući kroz nepreglednu ravnicu Vojvodine, ostali smo zatečeni prizorom koji izgleda kao fatamorgana… ogromna, crvena ruševina katedrale koja prkosi vjetru usred praznog polja pšenice. Fasciniralo nas je saznanje da je Arača, benediktinska opatija iz 13. vijeka, jedini kameni kostur koji je preostao od nekadašnjeg moćnog naselja. Nismo mogli vjerovati da oko nje danas nema ničega… ni jedne jedine kuće, ni drveta, samo beskrajna ravnica. Kako je moguće da cijeli jedan grad jednostavno ispari? Saznali smo da su Araču kroz vjekove pustošile vojske, od Kumana do Osmanlija, a nakon turskih osvajanja, stanovništvo se trajno povuklo, ostavljajući crkvu da polako tone u zemlju. Zanimljivo je da su zidovi građeni od klesanog pješčara i opeke toliko čvrsti da su izdržali stotine godina zanemarivanja. Prema dostupnim podacima, unutar ruševina su pronađeni grobovi plemića, što potvrđuje važnost ovog mjesta u srednjem vijeku. Za nas je Arača bila podsjetnik na prolaznost moći… dok smo stajali unutar njenih masivnih lukova, osjećali smo neku čudnu sjetu. Danas je to dom samo pticama i vjetru koji zavija kroz prazne prozore, ostavljajući nas da nagađamo o pričama koje su se ovdje šaptale prije nego što je tišina ravnice preuzela sve.