Dvorac Ostrožac krije najljepšu zbirku skulptura na Balkanu, ali on polako nestaje jer ga niko ne smije obnoviti

Čim smo zakoračili kroz kapiju Ostrošca, iznad rijeke Une, osjetili smo taj čudni mraz na koži. Nije to bio onaj planinski vjetar, nego osjećaj da nas posmatraju hiljade očiju isklesanih u kamenu. Fasciniralo nas je što ovaj dvorac nije samo jedna zgrada, nego nevjerovatan sudar epoha… srednjovjekovna utvrda, osmanski bedemi i, na kraju, onaj nestvarni neogotički dvorac koji je porodica Berks podigla početkom 20. vijeka. Dok smo šetali kroz dvorište, otkrili smo najimpresivniju galeriju skulptura na otvorenom koju smo ikada vidjeli. Stotine figura od bihacita, tog mekog lokalnog kamena, stoje nijemo i čuvaju stražu. Neke su prekrivene mahovinom, neke su već počele da pucaju, ali svaka priča svoju priču. Saznali smo da su ove skulpture nastale u kolonijama decenijama unazad, ali danas se čini kao da su one jedini stanovnici ovog zdanja. Nismo mogli vjerovati u kakvom je stanju sam dvorac. Unutrašnjost izgleda kao kulisa za neki gotski horor film. Razbijeni prozori, prašnjavi hodnici i stepeništa kojima su nekada šetale plemkinje, sada su prepušteni zubu vremena. Pitali smo se zašto niko ne popravlja ovaj dragulj. Prema onome što smo saznali, problem je toliko kompleksan da niko ne smije da povuče prvi potez… od neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, preko statusa nacionalnog spomenika koji zahtijeva stroge i skupe konzervatorske radove, pa sve do hroničnog nedostatka novca u lokalnim budžetima. Svaki pokušaj obnove zapinje u administraciji, a dok se papiri slažu, krov polako popušta pod snijegovima. Strašno nas je pogodilo saznanje da dvorac, koji bi u bilo kojoj drugoj zemlji bio turistički hit broj jedan, polako nestaje pred našim očima. Dok smo odlazili, okrenuli smo se još jednom… sivi zidovi i skulpture utopljene u tišinu ostavljaju utisak mjesta koje je jednostavno zaboravljeno od onih koji bi ga trebali čuvati.