Tvrđava Počitelj izgleda kao da izrasta iz stijene, ali iz svakog njenog ugla imate osjećaj da vas grad posmatra

Prvi put kada smo ugledali Počitelj iz daljine, nismo bili sigurni gdje prestaje prirodna stijena, a gdje počinju zidovi tvrđave. Ovaj srednjovjekovni grad, smješten na lijevoj obali Neretve, ostavio nas je u čudu svojom vertikalnom arhitekturom. Fasciniralo nas je što, dok šetate njegovim uskim i strmim kaldrmama, imate neprestan osjećaj da vas grad posmatra… svaka kula, svaki prozor na starim hanovima i kućama strateški su postavljeni da nadgledaju dolinu. Nismo mogli vjerovati koliko je truda uloženo u to da grad postane neosvojivo utočište. Saznali smo da je kralj Tvrtko I počeo njegovu izgradnju, a kasnije su ga Osmanlije pretvorile u najvažniju vojnu bazu u ovom dijelu Hercegovine. Zanimljivo je da se iz svake tačke grada može vidjeti onaj ko ulazi u dolinu, što ga je decenijama činilo savršenim mjestom za kontrolu pokreta neprijatelja. Posebno nas je oduševila Sahat-kula koja nema sat, već je služila kao osmatračnica i glasnik. Dok smo se penjali ka vrhu, do Gavran-kapetanove kule, primijetili smo neobičan miris mediteranskog bilja i nara koji raste iz svake pukotine u kamenu. Jedna od teorija kaže da je Počitelj građen kao “kameni brod” koji plovi uzvodno uz Neretvu, što se jasno vidi kada ga posmatrate iz ptičije perspektive. Prema dostupnim podacima, ovo je jedan od rijetkih gradova koji je zadržao svoj izvorni oblik uprkos modernizaciji okolnih naselja. Danas je to muzej na otvorenom, ali taj osjećaj budnosti i opreza koji su čuvari kule imali vjekovima kao da je i dalje utkan u ove zidove. Dok smo sjedili ispod starog drveta pored Šišman Ibrahim-pašine džamije, shvatili smo da Počitelj nije samo skup građevina… on je tihi svjedok vremena kada je pogled s kule značio razliku između života i smrti. To je grad koji nas je naučio da arhitektura može biti i štit i oko koje nikada ne spava.