Stari most u Mostaru prkosi gravitaciji već 450 godina, a graditelj je navodno pobjegao jer nije smio gledati micanje skela

Stajati na najvišoj tački luka Starog mosta i gledati u smaragdnu Neretvu je iskustvo koje nas je ispunilo nekom čudnom mješavinom straha i divljenja. Fasciniralo nas je to što je Mimar Hajrudin, po naredbi Sulejmana Veličanstvenog, 1566. godine uspio da sagradi luk kakav tadašnja arhitektura nije poznavala. Nismo mogli vjerovati legendi koja kaže da je Hajrudin bio toliko uplašen da će se most srušiti onog trenutka kada sklone skele, da je pobjegao iz grada i kopao sebi grob u blizini, ne smijući da gleda završni čin svog rada. Taj tanki, elegantni luk od kamena tenelije prkosi gravitaciji već vjekovima, a tajna njegove čvrstine krije se u neobičnim materijalima. Prema dostupnim podacima, za spajanje blokova korišteni su olovo i gvozdene klamfe, ali nas je najviše zaintrigirala priča o vezivu. Narodna predanja kažu da su u malter ubačene hiljade bjelanaca i kozja dlaka kako bi konstrukcija bila što elastičnija i otpornija na potrese i vremenske prilike. Zanimljivo je da je most preživio sve nedaće dok ga ljudska ruka nije srušila u prošlom ratu, ali njegova današnja rekonstrukcija je urađena istim tim srednjovjekovnim tehnikama. Osjetili smo tu nevjerovatnu preciznost dok smo posmatrali kako se svaki kamen uklapa u milimetar. Jedna od teorija kaže da je luk mosta zapravo precizan matematički model neba, ali za nas je on bio i ostao simbol prkosa i nevjerovatnog ljudskog genija. Dok smo posmatrali skakače koji se pripremaju za let u hladnu vodu, shvatili smo da most nije samo prelaz preko rijeke… on je živi spomenik strahu jednog arhitekte i hrabrosti jednog naroda koji ga je ponovo podigao iz pepela, kamen po kamen, baš onako kako je to Hajrudin uradio prije 450 godina.