Najzagonetniji spomenici Balkana stoje po bosanskim poljima već 700 godina — a niko još uvijek ne zna čiji su
Stećci su možda najveća zagonetka Balkana uklesana u kamen, fenomen koji nema paralele nigdje u Evropi i koji, uprkos svojoj monumentalnosti i brojnosti, i dalje izmiče konačnom naučnom objašnjenju. Rasuti po teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske, ovi monolitni nadgrobni spomenici broje više od sedamdeset hiljada registrovanih primjeraka, a procjenjuje se da ih je u srednjem vijeku bilo znatno više, prije nego što su vijekovi nemara, ratova i kamenoloma uzeli svoj danak. Datiraju u period između dvanaestog i šesnaestog vijeka, a njihova najveća koncentracija nalazi se na području Hercegovine, gdje kamenito tlo kao da je stvoreno za podizanje vječnih spomenika. Lokalitet Radimlja kod Stoca, sa svojih 133 stećka smještena na blagoj uzvisini okruženoj surovim hercegovačkim kršom, predstavlja neku vrstu otvorene galerije srednjovjekovne umjetnosti, mjesto gdje se kamen pretvorio u knjigu čije stranice još uvijek učimo čitati. Pitanje ko je podizao stećke, u čije ime i sa kakvom namjerom, decenijama drži istoričare i arheologe u stanju akademske groznice, a odgovor nikako da se pojavi u punom svjetlu. Epigrafski natpisi na nekima od njih pisani su bosančicom, tajanstvenim pismom koje se povezuje sa Crkvom bosanskom, dok su drugi potpuno bez teksta, ukrašeni simbolima čije značenje izmiče jednoznačnom tumačenju: spirale koje podsjećaju na drevne simbole vječnosti, rozete koje asociraju na sunce, scene lova i kola koje prikazuju svakodnevni život srednjovjekovnog čovjeka, turnire koji svjedoče o viteškoj kulturi, i ljudske figure sa podignutom rukom koje neki tumače kao gest molitve, drugi kao pozdrav, a treći kao zakletvu položenu pred vječnošću. Jedna teorija pripisuje stećke pripadnicima Crkve bosanske, kršćanskoj zajednici koja je djelovala na teritoriji srednjovjekovne Bosne i koju su i katolička i pravoslavna crkva smatrale jeretičkom – teza koja ima smisla s obzirom na odsustvo tradicionalnih kršćanskih simbola na većini spomenika. Druga teorija tvrdi da su stećci djelo autohtonog slavenskog stanovništva koje je miješalo paganske običaje sa kršćanskim utjecajima, stvarajući jedinstveni nadgrobni izraz koji odražava sinkretizam dvaju sistema vjerovanja – nešto poput religijskog koktela koji se mogao piti samo na ovim prostorima. Treća, možda najpragmatičnija teorija sugeriše da su stećci bili statusni simboli bez stroge religijske pripadnosti, koje su podizali pripadnici lokalne vlastele želeći da obilježe svoju moć i ugled i nakon smrti – srednjovjekovni ekvivalent luksuznog automobila na posljednjem počivalištu. UNESCO je 2016. godine uvrstio stećke na Listu svjetske baštine, čime je međunarodno priznata njihova izuzetna univerzalna vrijednost, ali to priznanje nije donijelo ni masovni turizam ni sistemsku zaštitu koja bi spriječila propadanje mnogih lokaliteta. Naprotiv, mnoge nekropole i dalje su zapuštene, prepuštene zubu vremena, korovu i rijetkim posjetiocima koji se odvaže da ih potraže, vođeni više intuicijom nego putokazima. Za fotografe i putnike koji tragaju za neobičnim istorijskim spomenicima, stećci nude nevjerovatne vizuelne kadrove, posebno u rano jutro ili predvečerje kada nisko sunce koso obasjava reljefe na kamenu, stvarajući igre svjetlosti i sjenke koje otkrivaju detalje nevidljive u podnevnoj svjetlosti. Svaki put kada posjetim Radimlju, a bio sam tamo u svako godišnje doba osim pod snijegom, osjećam se kao da ulazim u neku drevnu biblioteku na otvorenom, gdje su knjige zamijenjene kamenom, a slova simbolima koje još nismo u potpunosti dešifrovali. Volim da zamišljam majstore klesare koji su prije sedam stotina godina sjedili na ovom istom suncu, urezujući scene lova i kola u tvrdi krečnjak, pijući vodu iz istog krša i brišući znoj sa čela istim pokretom kao i ja danas. Njihova imena su davno zaboravljena, progutala ih je istorija nepovratno i nemilosrdno, ali njihove ruke i dalje govore kroz svaki urez, svaku rozetu, svaku spiralu. Ima nečeg duboko utješnog u toj misli – da bez obzira na sve ratove, paleže, zemljotrese i smjene civilizacija koje su prohujale ovim prostorima, kamen ostaje. U kamenu je sačuvana suština ljudi koji su vjerovali da smrt nije kraj, već samo prelazak u neko drugo dvorište gdje se i dalje igra kolo, pije vino sa prijateljima i lovi jelene po nebeskim šumama. I dok naučnici nastavljaju svoje debate, ja nastavljam svoja hodočašća ovim kamenim spavačima, uvijek iznova zadivljen misterijom koju ni sedam vijekova nije uspjelo da razotkrije.
