Koprivnica, renesansni festival: Tajne starih zanata koje su bile zabranjene zakonom, a jedan od njih je omogućavao ljudima da hodaju po vodi. – Festival oživljava srednjovjekovnu istoriju. “Hodanje po vodi” se odnosi na stare vještine pravljenja splavova od mjehova životinja i specifične obuće koju su koristili ribari na Dravi da bi se kretali kroz močvare.

Jeste li ikada čuli za grad u kojem kafa miriše na koprivu, a ljudi doslovno hodaju po vodi? Zvuči kao scena iz nekog epskog fantastičnog filma, ali mi smo otkrili da je to zapravo svakodnevica u Koprivnici tokom nekoliko avgustovskih dana. Kad smo prvi put nabasali na priču o Renesansnom festivalu, mislili smo da je to samo još jedan u nizu onih klasičnih vašara sa plastičnim mačevima i šećernom vunom. Čovječe, koliko smo samo pogriješili! Ovo što se dešava na koprivničkim bedemima je nešto najluđe i najautentičnije što smo vidjeli u zadnje vrijeme. Zamislite samo, cijela jedna utvrda se vrati petsto godina unazad, a moderna tehnologija i, pazite sad ovo, plastika, postaju strogo zabranjene zone.

Ono što nas je potpuno izulo iz cipela je ta famozna priča o hodanju po vodi. Prvo smo mislili da su lokalni alkemičari, kojih tamo ima na svakom ćošku, konačno pronašli formulu za levitaciju. Međutim, istina je još zanimljivija i krije se u starim zanatima koji su nekada bili toliko tajni da su graničili sa zakonom. Istražujući arhive, saznali smo da su stari ribari na Dravi koristili nevjerovatne vještine. Pravili su neku vrstu splavova od životinjskih mjehova i nosili specifičnu obuću koja im je omogućavala da se kreću kroz močvarna područja tako vješto da je posmatraču sa strane izgledalo kao da prkose zakonima fizike. Mi smo ostali bez teksta pred tom domišljatošću. Zamislite tu scenu u srednjem vijeku, vidite čovjeka kako lagano korača tamo gdje bi svako drugi potonuo do grla. Nije ni čudo što su tada kolale priče o magiji i vradžbinama.

A kad smo već kod magije, taj festival je pravo carstvo za sve nas koji volimo malo misterije uz jutarnju kafu. Cijela manifestacija je sljubljivanje istorijskih činjenica i čiste originalnosti. Koprivnica tada prestaje biti moderan grad i postaje pozornica na kojoj kmetovi, vitezovi, pa čak i gubavci, igraju svoje uloge toliko dobro da zaboravite u kojem vijeku živite. Fasciniralo nas je to što se sve dešava na ostacima nekadašnje velebne protuturske utvrde. Ti bedemi su nijemi svjedoci vremena kada se ovdje branila cijela Evropa, a danas su mjesto gdje možete probati pivo od koprive. Da, dobro ste čuli, pivo od koprive! Mi smo bili prilično sumnjičavi, misleći da će nas peći jezik, ali taj okus je nešto što se ne može opisati, mora se probati. Lokalni pivari kažu da su recept naslijedili od fratara koji su se u trenucima dokolice igrali sa ljekovitim biljem.

Jedna od stvari koja nam je bila najsimpatičnija, a ujedno i pomalo bizarna, jeste činjenica da je ovaj festival prvi u Hrvatskoj potpuno izbacio plastiku. Ako želite da pijete medovinu ili to čuveno pivo, morate kupiti keramički kriglu. Nema slamčica, nema plastičnih čaša koje vjetar nosi po livadi. Sve je od drveta, keramike i kamena. Čak se i hrana poslužuje onako kako su jeli naši preci. Mi smo se šalili kako bi moderni influenseri poludjeli jer nema punjača za telefone na svakom koraku, ali vjerujte nam, kad padne mrak i kad počne noćni napad na grad, zaboravićete da vam je telefon uopšte potreban. Taj napad je vrhunac svega. Vatreni show, gađanje vatrenim kuglama, miris baruta i vriska vitezova… prosto vas prođe jeza koliko sve djeluje stvarno.

Zanimljivo nam je bilo otkriti i to da Koprivnica svoje ime zapravo duguje toj naizgled neuglednoj biljci koja žari. Stari Koprivničanci su znali za njena ljekovita svojstva i toliko su je poštovali da su grad nazvali po njoj. Danas se od nje pravi sve, od parfema do vrhunskih delicija. Mi smo probali neke kolačiće sa koprivom i, vjerujte, ukusniji su od pola stvari koje kupujete u modernim slastičarnama. Postoji i ta legenda o kraljevskoj povelji iz 1356. godine kojom je Koprivnica postala slobodni kraljevski grad, a festival upravo oživljava taj trenutak ponosa i prkosa. Nevjerovatno nam je kako su uspjeli spojiti edukaciju i zabavu, a da to ne zvuči kao dosadan čas istorije.

Na kraju dana, dok smo sjedili na bedemima i gledali kako se baklje pale, shvatili smo da tajna Koprivnice nije samo u starim zanatima ili hodanju po vodi. Tajna je u ljudima koji ne dopuštaju da zaborav proždre njihovu prošlost. Oni su od jedne obične koprive i starih zidina napravili svjetski spektakl. Nama je to dalo materijala za razmišljanje… koliko još ovakvih tajni kriju naši gradovi, a mi pored njih prolazimo svaki dan ne primjećujući ništa? Ako vas put ikada nanese u ovaj dio svijeta krajem avgusta, nemojte biti samo posmatrači. Uzmite onu keramičku kriglu, probajte meso sa ražnja i potražite te ljude koji hodaju po vodi. Možda vam i ne otkriju tajnu zanata, ali će vam sigurno napuniti dušu pričama koje ćete prepričavati godinama. Mi se sigurno vraćamo, jer nam onaj miris piva od koprive i vatre na bedemima već sad nedostaje.