Najčuvanija knjiga Sarajeva: Tri čovjeka su je sakrila u ratu — i nijedan nije znao za ostalu dvojicu

Sarajevska Hagada nije samo rukopis; ona je preživjeli svjedok šest stoljeća progona, ratova i opsada, knjiga koja je na svojim pergamentnim listovima iznijela ne samo molitve već i dokaz da hrabrost pojedinca može pobijediti i najmračnije sile istorije. Ova sefardska Hagada nastala je negdje u Kraljevini Aragon tokom četrnaestog vijeka, u vrijeme kad su jevrejske zajednice na Pirinejskom poluostrvu doživljavale svoj kulturni i intelektualni vrhunac. Iluminacije koje krase njenih 142 lista pergamenta remek-djela su srednjovjekovne umjetnosti: scene iz Postanka, prikazi biblijskih priča, stilizovane životinje i geometrijski ornamenti svjedoče o majstorima čije ime istorija nije zabilježila, ali čije ruke i danas izazivaju divljenje. Godina 1492. predstavlja tačku loma; katolički monarsi Izabela i Ferdinand potpisuju edikt o protjerivanju Jevreja, i nepoznati vlasnik, svjestan da nosi ne samo knjigu već i dušu svog naroda, sakriva Hagadu pod svoj ogrtač i napušta Španiju. Put ga vodi preko Sredozemlja, vjerovatno kroz italijanske gradove-države i Dubrovnik, sve dok rukopis u šesnaestom vijeku ne pronalazi svoj dom u Sarajevu, gradu koji je tada slovio za mjesto gdje muslimani, Jevreji, pravoslavci i katolici žive jedni pored drugih u relativnom miru. Proljeće 1941. godine donosi novu prijetnju; nacističke trupe okupiraju Sarajevo, a komandant lokalnog garnizona, svjestan vrijednosti čuvene Hagade, dolazi u Zemaljski muzej sa zahtjevom da mu se rukopis preda. Glavni kustos muzeja, Derviš Korkut, čovjek čije ime danas treba izgovarati s najdubljim poštovanjem, bez ijednog trenutka oklijevanja slaže oficiru da je Hagada uništena. Zatim, u trenutku koji oduzima dah svakome ko o njemu čita, Korkut sakriva rukopis u svoj kaput i iznosi ga iz muzeja pod najvećim rizikom, znajući da bi ga otkrivanje koštalo života. Odnosi ga u planinsko selo iznad Sarajeva i predaje imamu džamije, koji Hagadu sakriva među muslimanskim svetim knjigama, znajući da tamo nacisti neće tražiti jevrejski artefakt – odluka koja spaja hrabrost sa genijalnom jednostavnošću. Ono što ovu priču čini još nevjerovatnijom jeste činjenica da su istovremeno još dvojica ljudi, potpuno nezavisno jedan od drugog, činili slične poduhvate kako bi zaštitili druge dijelove muzejske zbirke, svaki uvjeren da je jedini zaštitnik kulturnog blaga. Nakon rata, Hagada je vraćena u muzej, ali njena najteža epizoda tek je slijedila: tokom opsade Sarajeva između 1992. i 1995., grad je bio pod kontinuiranim granatiranjem, a muzej se našao na liniji vatre. Direktor Enver Imamović i grupa saradnika sakrili su rukopis u podzemni sef, odbijajući zahtjeve međunarodne zajednice da se evakuiše – jer bi evakuacija značila priznanje da je grad izgubljen, a oni nisu bili spremni na takvu kapitulaciju. Hagada je preživjela i ovu opsadu, i danas počiva u posebnoj klimatiziranoj prostoriji Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, pod najvišim stepenom zaštite koji uključuje preciznu kontrolu temperature, vlažnosti i svjetlosti, čuvana kao što se čuva najdragocjeniji dio nacionalnog identiteta. Dokumentarni film “Sarajevska Hagada” iz 2013. godine prati sudbinu rukopisa i donosi intervjue sa potomcima ljudi koji su ga spašavali, otkrivajući detalje o motivacijama i okolnostima njihovih podviga – film koji bi trebao biti obavezna projekcija u svim školama, jer govori o onome što se rijetko uči: da u najmračnijim vremenima postoje ljudi koji odbijaju da se poklone zlu. Među posjetiocima muzeja rijetki su oni koji znaju punu priču o lancu hrabrosti koji se proteže od anonimnog španskog izbjeglice preko Derviša Korkuta do Envera Imamovića – lanca u kojem su ljudi različitih vjera i nacija, ne poznajući se međusobno, činili istu stvar: spašavali simbol suživota i kulture, bez obzira na ličnu cijenu. Kad god stojim pred staklenom vitrinom u kojoj počiva ova knjiga, obuzme me čudna jeza koja nema veze sa temperaturom u prostoriji; to je svijest da gledam u predmet koji je nadživio inkvizitore, naciste i granate, koji je putovao kroz vjekove nošen rukama koje su drhtale od straha ali nisu sustale. Zamišljam nepoznatog čovjeka koji 1492. godine u luci u Barceloni sakriva ovaj rukopis pod svoj ogrtač, svjestan da nosi ne samo molitvenik već i dokaz da je njegov narod postojao, molio se, slikao i vjerovao. Taj lanac hrabrosti – tih, odlučan, bez potrebe za priznanjem i slavom – dokazuje da heroji nisu samo oni koji mašu zastavama i uzvikuju parole, već i oni koji u tišini, pod okriljem noći, iznose knjige iz muzeja i skrivaju ih među tuđim svetim spisima, vjerujući da suživot nije utopija već nešto za šta vrijedi umrijeti.