Ispod ljupkog, romantičnog Pariza, ispod kafića sa terasama i bulevara posutih cvijetom, leže kosti oko 6 miliona ljudi. Poredane. Složene. Od poda do plafona, duž kilometara tunela koji se protežu ispod gotovo cijelog grada. Kad smo se prvi put spustili niz onih 131 stepenicu u pariške katakombe, nisam znali šta očekujemo. Sigurno ne ono što smo zatekli. Zanimljivosti o Parizu u proljeće obično uključuju trešnjin cvijet i Luksemburšku baštu, ali ova priča počinje 20 metara ispod tih bašti.
Sadržaj članka:
- Kako su kosti dospjele pod zemlju
- Podzemni Pariz koji turisti ne vide
- Činjenice koje zvuče izmišljeno
- Mitovi vs stvarnost
- Zaključak
Kako su kosti dospjele pod zemlju
Priča počinje sa grobljem Les Innocents, najvećim pariškim grobljem koje je do kraja 18. vijeka bilo toliko prepunjeno da su se zidovi oko njega bukvalno počeli urušavati od pritiska. 1780. godine, podrumski zid jedne kuće uz groblje se srušio i masa raspadnutih ostataka se slila u podrum. Smrad je bio nepodnošljiv. Bolesti su se širile. Gradske vlasti su konačno donijele odluku: svi ostaci moraju biti premješteni. Pronašli su rješenje u napuštenim kamenolomima ispod grada. Od 1786. godine, noću su kolima prevozili kosti iz groblja u podzemlje, uz sveštenike koji su pratili povorku i pjevali. Proces je trajao preko 12 godina. Danas su katakombe prostor od oko 11.000 kvadratnih metara, ali javnosti je dostupno samo oko 1,5 kilometar. Ostatak tunela, stotine kilometara, ostaje zatvoren. Barem službeno.
Podzemni Pariz koji turisti ne vide
Ilegalne zabave 20 metara ispod zemlje
Postoji zajednica ljudi zvanih „cataphiles” koji se redovno spuštaju u zatvorene dijelove tunela. Organizuju zabave, koncerte, pa čak i filmske projekcije u napuštenim komorama. 2004. godine policija je u jednom dijelu tunela pronašla potpuno opremljen bioskop, sa ekranom, projektorom, sjedalima, čak i telefonskom linijom i profesionalnim ozvučenjem. Kad su se vratili tri dana kasnije da istražuju, sve je bilo uklonjeno. Ostala je samo poruka: „Ne tražite nas.”
Drugi svjetski rat pod zemljom
Tokom okupacije Pariza, katakombe su koristili i Nijemci i Francuzi. Njemačka vojska je imala bunker u jednom dijelu tunela, a francuski pokret otpora je imao tajno sjedište u drugom dijelu, svega stotinjak metara dalje. Dva neprijatelja, odvojeni kamenim zidovima pod istim gradom, a nijedan nije znao koliko je blizu drugom. Ako vas proljeće u Parizu zanima, znajte da je na površini bio cvijet, a 20 metara niže vodio se tihi rat.
Činjenice koje zvuče izmišljeno
Na ulazu u katakombe stoji natpis: „Arrête! C’est ici l’empire de la Mort” (Stani! Ovdje je carstvo Smrti). Kosti unutra nisu nasumično nabacane. Neko ih je pažljivo aranžirao, lobanje i bedrene kosti poslagane u dekorativne uzorke, čak i u oblik srca na jednom mjestu. To je uradio Louis-Étienne Héricart de Thury, inspektor kamenoloma, početkom 19. vijeka. On je od skladišta kostiju napravio… izložbu.
Temperatura u katakombama je konstantnih 14°C, bez obzira na godišnje doba. Ljeti je to osvježenje, zimi iznenađujuća toplina. I potpuno je tiho. Vrsta tišine koja vas tjera da šapućete čak i kad ne morate.
Mitovi vs stvarnost
„U katakombama se možete izgubiti i nikad izaći.” Turistički dio je jasno obilježen, jednosmjeran i potpuno siguran. Ali u zatvorenim dijelovima tunela, da, ljudi su se gubili. Postoje priče o istraživačima koji danima nisu mogli naći izlaz. Posebna policijska jedinica, Inspection Générale des Carrières, i danas patrolira podzemljem.
„Svi ostaci su anonimni.” Uglavnom jesu, ali među kostima se prema nekim izvorima nalaze ostaci poznatih ličnosti poput Charlesa Perraulta (autora Pepeljuge i Crvenkapice) i Jean-Baptiste Lullyja, dvorskog kompozitora Louisa XIV. Ne postoje oznake, ali hronologija premještanja pokriva groblja na kojima su sahranjeni.
„Katakombe su rimske.” Nisu. Rimske katakombe su grobnice. Pariške katakombe su nekadašnji kamenolomi koji su naknadno pretvoreni u kosturnice. Potpuno drugačija priča i porijeklo.
Zaključak
Pariške katakombe su nas podsjetile na nešto što lako zaboravite dok pijete kafu na Montmartreu: svaki grad je izgrađen na slojevima onoga što je bilo prije. U ovom slučaju, bukvalno. Šest miliona priča bez imena, složenih u zidove koji će vjerovatno nadživjeti sve nas. Za bonus činjenicu: broj ljudi čiji se ostaci nalaze u katakombama (oko 6 miliona) je veći od trenutnog broja živih stanovnika Pariza (oko 2,1 milion u samom gradu). Mrtvi nadmašuju žive tri prema jedan. Pariz je, doslovno, grad koji pripada onima kojih više nema. 💀
Ovaj članak je rezultat detaljnog istraživanja. Neke priče i legende dio su usmene predaje i nije moguće sa 100% sigurnošću potvrditi njihovu tačnost. Ali upravo to ih čini fascinantnim, zar ne?
P.S. Ulaznice za katakombe se rasprodaju danima unaprijed. Red ispred ulaza zna biti i dva sata dug. Šest miliona ljudi čeka ispod, a vi čekate iznad. Ima neke poetike u tome.
