Lisabonske zanimljivosti često počinju na fasadama zgrada, bukvalno. Grad je prekriven keramičkim pločicama, azulejos, i to ne samo na crkvama ili palačama. Na stambenim zgradama, stanicama metroa, restoranima, čak i na nekim garažama. Plavi, bijeli, zeleni, žuti uzorci su apsolutno svuda. Kad smo prvi put šetali kroz četvrt Alfama, imali smo osjećaj da hodamo kroz galeriju na otvorenom. Ali onda smo saznali da azulejos nisu tu samo zbog ljepote. Imaju jednu vrlo praktičnu funkciju koja nema nikakve veze sa estetikom.
- Praktični razlog koji stoji iza ljepote azulejosa
- Kako su Arapi donijeli pločice u Portugal
- Još neobičnih stvari koje smo otkrili u Lisabonu
- Mitovi vs stvarnost o Lisabonu
Praktični razlog koji stoji iza ljepote azulejosa
Azulejos štite fasade od vlage. Lisabon je grad na obali Atlantika, sa visokom vlažnošću vazduha tokom cijele godine. Bez zaštite, malter na zgradama bi se raspadao mnogo brže. Keramičke pločice djeluju kao štit, odbijaju vodu, sprečavaju prodor vlage u zidove i, kao bonus, reflektuju sunčevu svjetlost pa pomažu u hlađenju unutrašnjosti ljeti. Dva problema riješena jednim materijalom, i to na način koji izgleda spektakularno.
Inženjeri i arhitekti iz cijele Evrope proučavali su ovaj sistem jer je zapravo nevjerovatno efikasan. Neke moderne studije potvrdile su da zgrade sa azulejosima imaju do 3 stepena nižu unutrašnju temperaturu ljeti u poređenju sa istim zgradama bez pločica.
Kako su Arapi donijeli pločice u Portugal
Sama riječ azulejo dolazi od arapske riječi “al-zulayj”, što znači “uglačani kamen”. Mauri su donijeli ovu tehniku na Iberijsko poluostrvo u 13. vijeku. Ali Portugalci su je preuzeli i pretvorili u nešto potpuno svoje. Dok su originalne mavarsko-pločice bile uglavnom geometrijske, Portugalci su počeli oslikavati čitave scene… bitke, svetce, krajolike, pa čak i satirične prizore iz svakodnevnog života.
Ako planirate putovanje u Lisabon, posjetite Museu Nacional do Azulejo. Smješten je u bivšem manastiru iz 16. vijeka i sadrži pločice stare preko 500 godina. Fasciniralo nas je jedno ogromno panoramsko djelo, dugačko 23 metra, koje prikazuje Lisabon prije razornog zemljotresa 1755. godine. To je bukvalno jedini vizualni zapis kako je grad izgledao prije katastrofe.
Metro kao podzemna galerija
Lisabonski metro nije samo prevozno sredstvo. Svaka stanica ima originalna umjetnička djela od azulejosa, dizajnirana od strane poznatih portugalskih umjetnika. Stanica Oriente, na primjer, ima pločice koje su radili umjetnici iz svih zemalja koje su učestvovale na Expo ’98. Neki putnici namjerno provode sate vozeći se od stanice do stanice samo da bi vidjeli sve.
Još neobičnih stvari koje smo otkrili u Lisabonu
Grad sa sedam brežuljaka (kao i Rim)
Lisabon je izgrađen na sedam brežuljaka, baš kao Rim. Ali dok Rim to koristi kao marketinšku činjenicu, Lisabon to osjeti na nogama. Ulice su toliko strme da grad ima javne liftove i uspinjače kao dio redovnog gradskog prevoza. Elevador de Santa Justa, željezni lift visok 45 metara u centru grada, izgrađen je 1902. godine, i da, dizajnirao ga je učenik Gustava Eiffela.
Najduži most u Evropi
Ponte Vasco da Gama dugačak je 17,2 kilometra. Toliko je dug da su inženjeri morali uzeti u obzir zakrivljenost Zemlje pri projektovanju. Kad stojite na jednom kraju, drugi kraj ne vidite, ne zato što je daleko, nego zato što je Zemlja zakrivljena.
Mitovi vs stvarnost o Lisabonu
“Azulejos su samo portugalska stvar.” Nisu. Potiču od Arapa, proširili su se po cijelom Iberijskom poluostrvu. Ali Portugal ih je usavršio i učinio svojim zaštitnim znakom na način koji nijedna druga zemlja nije.
“Pločice se lako uništavaju.” Suprotno. Neki azulejos u Lisabonu stari su preko 400 godina i u odličnom su stanju. Keramika je izuzetno otporan materijal. Problem je jedino krađa, jer su originalne pločice postale toliko tražene na crnom tržištu da je Portugal 2017. godine morao uvesti posebne zakone za njihovu zaštitu.
“Lisabon je jeftiniji od bilo kojeg zapadnoevropskog glavnog grada.” Bio je. Posljednjih godina cijene su značajno porasle, posebno smještaj. I dalje je pristupačniji od Pariza ili Londona, ali razlika se smanjuje.
Lisabon nas je oduševio na način koji nismo očekivali. Mislili smo da ćemo uživati u hrani i pogledu na Tejo, i jesmo, ali ono što nas je zaista osvojilo bile su te tihe, prekrasne fasade koje istovremeno štite grad i ukrašavaju ga. Svaka pločica ima priču, svaka fasada je stranica knjige. I za kraj, jedna činjenica koju ne možemo izbaciti iz glave: u Lisabonu postoji Muzej vode smješten u akveduktu iz 18. vijeka, gdje bukvalno hodaš kroz sistem koji je snabdijevao grad vodom prije 250 godina. Istorija koja teče, doslovno. 🏠
Ovaj članak je rezultat detaljnog istraživanja. Neke priče i legende dio su usmene predaje i nije moguće sa 100% sigurnošću potvrditi njihovu tačnost. Ali upravo to ih čini fascinantnim, zar ne?
P.S. Ako u Lisabonu vidite zgradu bez azulejosa, to je vjerovatno novogradnja. I lokalni stanovnici je gledaju s blagom sumnjom.
