Rijeka Trebišnjica je bila najduža ponornica na svijetu, dok je moderni čovjek nije primorao da prestane da nestaje

Kada smo stigli u Popovo polje, teško nam je bilo zamisliti da je ovaj suvi, plodni kraj nekada svake zime postajao ogromno, nepregledno jezero. Fasciniralo nas je saznanje da je Trebišnjica, sa svojih 98 kilometara nadzemnog toka, bila zvanično najduža ponornica na cijeloj planeti. Nismo mogli vjerovati pričama mještana o tome kako bi se voda, koja je mjesecima prekrivala polje, bukvalno preko noći “povukla” u utrobu zemlje kroz stotine ponora. To je bio prirodni spektakl koji je trajao milenijumima, sve dok moderni inženjering sedamdesetih godina prošlog vijeka nije odlučio da ukroti tu divlju snagu. Izgradnjom betonskog korita, dugog preko 60 kilometara, Trebišnjica je primorana da prestane da nestaje i da teče tamo gdje smo mi zamislili. Međutim, ono što nas je istinski iznenadilo jeste saznanje da priroda ne odustaje tako lako. Čuli smo da zemlja i dalje pokušava da povrati svoje stare puteve… kroz mikroskopske pukotine u betonu, voda uporno pronalazi put do podzemnih kanala koje niko ne može potpuno začepiti. Prema dostupnim podacima, ovaj podzemni sistem je toliko razgranat da niko ne može sa sigurnošću reći gdje se sve te vode ponovo pojavljuju, mada se vjeruje da hrane izvore od Dubrovnika do ušća Neretve. Zanimljivo je da je Popovo polje zbog tog prirodnog ciklusa bilo jedno od najplodnijih u Evropi, jer je voda ostavljala bogat mulj. Danas, dok smo posmatrali tu modru traku zarobljenu u beton, osjetili smo neku vrstu sjete za vremenom kada je rijeka sama odlučivala kada će biti na suncu, a kada u mraku pećina. Paradoks je u tome što smo dobili struju i sigurnost od poplava, ali smo izgubili jedan od najzagonetnijih prirodnih procesa na svijetu. Ipak, taj tihi šum vode koji i dalje pokušava da probije beton podsjeća nas da je priroda samo privremeno pokorena, a njeni tajni putevi ispod naših nogu i dalje ostaju neriješena enigma.