Titova pećina u Drvaru: Mjesto gdje je planiran najveći desant, ali unutar pećine postoji hodnik koji vodi kilometrima duboko i koji niko nije istražio. – Pećina u kojoj je boravio Vrhovni štab 1944. Osim turističkog dijela, pećina ima neistražene krakove koji su povezani sa podzemnim vodama rijeke Unac i koji su opasni za istraživanje.

Sjedimo mi tako u srcu Drvara, mjesta koje miriše na istoriju i onu čuvenu drenju, i razmišljamo kako je ovaj gradić u zapadnoj Bosni nekada bio centar svijeta. Svi smo mi u školama učili o Desantu na Drvar, ali dok nismo svojim očima vidjeli tu čuvenu pećinu koja se nadvila nad gradom, nismo mogli ni da naslutimo kakvu energiju to mjesto emituje. Prosto nas je fascinirala činjenica da se sudbina čitave jedne države, a možda i tok Drugog svjetskog rata na Balkanu, rješavala upravo ovdje, u vlažnim hodnicima brda Gradina. To nije samo turistička tačka na mapi, to je simbol preživljavanja koji i danas krije tajne u koje ljudska noga nikada nije kročila.

Kada smo se počeli penjati onom strmom stazom, zadihani ali puni entuzijazma, odmah smo primijetili koliko je lokacija strateški savršena. Pećina se nalazi na nekih 23 metra iznad korita rijeke Unac, a pogled koji se pruža odozgo je nevjerovatan. Dok smo stajali na onom platou ispred pećine, probali smo da zamislimo to jutro, 25. maj 1944. godine. Zamislite samo taj prizor, tišinu koju odjednom prekida grmljavina motora i hiljade njemačkih padobranaca koji se spuštaju s neba u okviru operacije Konjićev skok. Mi smo se naježili od same pomisli na taj haos, dok je Tito sa svojim saradnicima bio bukvalno u mišolovci, ali u mišolovci koja je imala jedan vrlo lukav izlaz.

Ono što nas je potpuno zapanjilo jeste unutrašnjost pećine. Svi znaju za one dvije drvene barake u kojima je boravio Vrhovni štab, ali malo ko zna šta se nalazi iza njih. Kada prođete kroz taj horizontalni kanal, dočekaće vas jedna ogromna, hladna provalija. Fascinantno nam je bilo saznanje da su još 1938. godine, dakle prije bilo kakvog rata, ovdje postavljena masivna željezna vrata. Inženjeri su tada istraživali pećinu nadajući se da će pronaći rješenje za vodosnabdijevanje grada. Ta vrata i danas stoje kao neka granica između onoga što je poznato turistima i onoga što pripada mraku i legendama.

E tu dolazimo do onog dijela koji nam je raspalio maštu. Naime, ta pećina nije samo tih osamdesetak metara koje možete obići. Iza tih vrata, pećinski kanal se kaskadno spušta duboko u utrobu zemlje. Mi smo otkrili da postoji hodnik koji se spušta nevjerovatnih 53 metra niže, sve do sifonskog jezera koje je prava misterija za arheologe i speleologe. Nismo mogli da vjerujemo kada su nam rekli da su ti kanali povezani sa podzemnim tokovima rijeke Unac i da niko zapravo ne zna koliko kilometara ti hodnici idu u dubinu. Postoje priče o tome da ti neistraženi krakovi vode kilometrima daleko, ali su toliko opasni, klizavi i često poplavljeni da su istraživanja skoro nemoguća bez ozbiljne ronilačke opreme i ogromne doze hrabrosti.

Jedan detalj nas je posebno nasmijao, a to je snalažljivost lokalnog stanovništva i boraca. Dok su Nijemci bili uvjereni da je Tito zarobljen u pećini, on je zapravo koristio te tajne prolaze i strme litice da se izvuče iz obruča. Mi smo pokušali da pratimo tu zamišljenu liniju njegovog bijega i možemo vam reći da bi i danas vrhunski alpinisti imali problema sa tim terenom. To nam samo pokazuje koliko je ljudska volja jaka kada je u pitanju sloboda. Zanimljivo nam je bilo i to da pećina ima svoj sopstveni vodopad. Da, dobro ste čuli. Kada padnu velike kiše, nivo vode u onom tajnom jezeru se toliko podigne da se pećina pretvori u izvor, a voda jurne napolje i stvara vodopad visok 12 metara koji se obrušava direktno prema rijeci Unac. Mi to nažalost nismo vidjeli uživo jer smo bili u sušnom periodu, ali mještani kažu da je to prizor od kojeg zastaje dah.

Danas, dok šetate oko pećine, osjetićete taj neki spoj ponosa i sjete. Drvar je nekada, kao grad heroj, primao i po 200.000 turista godišnje. Danas je ta brojka manja, ali ljudi koji dolaze su istinski zaljubljenici u istoriju i prirodu. Mi nismo mogli da odolimo, a da nakon obilaska ne svratimo do obližnjeg etno sela na jednu čašicu drvarske drenje. Dok smo razgovarali sa kustosima, saznali smo da su pećinske barake nekoliko puta spaljivane i obnavljane, posljednji put nakon rata devedesetih godina, ali duh ovog mjesta nikako ne može biti uništen. Pećina stoji tamo, prkosi vremenu i poziva nove istraživače da jednog dana možda ipak otkriju kuda vode ti kilometarski podzemni hodnici. Do tada, mi ćemo je pamtiti kao mjesto gdje su se pisale najvažnije stranice naše istorije, ali i kao lokaciju koja nas podsjeća da priroda uvijek čuva bar jedan mali dio sebe samo za sebe, daleko od naših očiju i svjetala fotoaparata.