Šas, grad sa 365 crkava: Mjesto gdje je svaka crkva bila posvećena jednom danu, ali danas se ne može pronaći nijedna – zemlja ih je sve sakrila. – Srednjovjekovni grad Svač kod Ulcinja. Arheolozi su potvrdili postojanje desetina crkava, ali legenda o 365 je metafora o nekadašnjem bogatstvu grada koji je potpuno uništen u mongolskoj najezdi.

Zamislite mjesto toliko bogato i moćno da je, prema legendi, moglo sebi priuštiti luksuz da svako jutro u godini osvane u drugoj crkvi. Upravo to je priča o Svaču, mističnom gradu na obali Šaskog jezera kod Ulcinja, koji nas je potpuno oborio s nogu svojom nevjerovatnom sudbinom. Mi smo istraživali ovaj zaboravljeni dragulj i prosto nismo mogli da povjerujemo da jedan takav “mrtvi grad” danas spava pod naslagama zemlje i drače, čuvajući tajne koje bi mogle promijeniti naše razumijevanje istorije Balkana. Dok smo ispijali kafu i slagali utiske, shvatili smo da Svač nije samo arheološki lokalitet, on je prava pravcata vremenska mašina koja nas vraća u doba kada je bio veći i važniji čak i od Kotora.

Kada prvi put čujete podatak o 365 crkava, prva reakcija je obično osmijeh nevjerice. I mi smo bili sumnjičavi, misleći da je to samo još jedna od onih simpatičnih narodnih pretjerivanja. Međutim, kada smo počeli da kopamo po zapisima mletačkih putopisaca i barskih nadbiskupa iz šesnaestog vijeka, stvari su postale ozbiljne. Nadbiskup Marin Bici je 1610. godine mrtav hladan zapisao da grad ima crkava koliko i dana u godini. Arheolozi su do sada uspjeli da identifikuju temelje njih petnaestak, ali lokalci će vam se zakleti da zemlja krije mnogo više. Fasciniralo nas je to što ta brojka zapravo predstavlja metaforu nevjerovatnog blagostanja. Zamislite samo tu koncentraciju umjetnosti i vjere na jednom kamenom uzvišenju iznad jezera. To nam govori da su stanovnici Svača živjeli punim plućima, okruženi luksuzom koji je danas teško i zamisliti.

Jedna od najljepših priča koju smo otkrili vezana je za tragičnu i romantičnu ljubav dukljanskog kneza Vladimira i princeze Kosare. Legenda kaže da je upravo Kosara, iz velike ljubavi prema svom suprugu, podigla ove silne crkve kako bi mu povratila vid ili izmolila božiju milost. Mi smo ostali zatečeni tom snagom predanja koja se i danas osjeća dok hodate između zidina katedrale Svetog Ivana. Ta crkva, iako u ruševinama, i dalje dominira pejzažom i podsjeća nas na mješavinu romaničkih i gotičkih stilova koji su se ovdje savršeno preplitali. Bilo nam je nevjerovatno vidjeti te precizno klesane kamene blokove koji prkose vjekovima, dok oko njih pasu stada i vlada apsolutna tišina koju prekida samo šum vjetra sa jezera.

Ali, kako je jedan takav div nestao? E, tu priča postaje mračna i dramatična. Svač je preživio razorne zemljotrese i napade Stefana Nemanje, ali ono što ga je dotuklo bila je mongolska najezda 1242. godine. Horde sa istoka su u svom silovitom jurišu bukvalno sravnile grad sa zemljom. Mi smo bili potreseni saznanjem da su ti osvajači, prema predanju, porušili sve te crkve u jednom dahu. Iako ga je kasnije obnovila kraljica Jelena Anžujska, grad nikada nije povratio stari sjaj. Do petnaestog vijeka, nekadašnja moćna komuna Suacium spala je na nivo običnog sela, da bi ga Osmanlije na kraju potpuno ugasile. Danas je to grad duhova, ali duhova koji imaju mnogo toga da kažu onima koji znaju da slušaju.

Ono što nas je posebno zaintrigiralo jeste suživot različitih civilizacija na ovom malom prostoru. Arheolozi su ovdje pronašli slojeve ilirske gradine, ranovizantijske grobnice i slovensku keramiku. To prožimanje kultura je nešto što nas uvijek oduševi na Balkanu. Svač je imao svoj novac, svoj grb i svoje pisarnice, bio je centar pismenosti i trgovine. Nama je bilo prosto neshvatljivo da je takvo bogatstvo moglo tek tako da potone u zaborav. Šetajući kroz “kapiju vremena” u Šaskom kršu, koju je otkrio jedan lokalni ugostitelj tražeći vodu, osjetili smo tu neku mističnu energiju. Pronaći isposničku crkvu u pećini, skrivenu od očiju javnosti stotinama godina, zvuči kao scenario za film o Indijani Džonsu, a zapravo je realnost ovog nevjerovatnog mjesta.

Danas, Šasko jezero mirno leži u podnožju grada, čuvajući uspomenu na 365 crkava koje su se nekada ogledale u njegovoj vodi. Mi smo ostali očarani tim mirom i divljom ljepotom prirode koja polako, ali sigurno, uzima nazad ono što joj pripada. Svač je opomena o prolaznosti moći i bogatstva, ali i svjedok neuništivog duha stvaralaštva. Ako vas put ikada nanese u okolinu Ulcinja, nemojte samo produžiti ka plaži. Skrenite ka jezeru, popnite se na te zidine i pokušajte bar na trenutak da zamislite zvuk 365 zvona koja odjekuju dolinom. Vjerujte nam, to je iskustvo koje se ne zaboravlja i koje vas natjera da se zapitate koliko još ovakvih blaga spava pod našim nogama, čekajući da budu ponovo otkrivena.