Ostrvo Lošinj: Bronzani atleta pronađen u moru nakon 2000 godina, ali on na ruci ima trag koji dokazuje da antička istorija nije onakva kakvu učimo. – Kip Apoksiomena pronađen je 1996. kod ostrva Vele Orjule. Analiza metala i tehnike izrade otkrila je detalje koji su doveli u pitanje dotadašnja saznanja o trgovačkim putevima i radionicama antičke Grčke.

Zamislite da ronite u kristalno čistom moru oko ostrva Lošinja, sunce se probija kroz slojeve vode, a vi odjednom, među stijenama i pijeskom, ugledate ljudsku figuru koja vas nepomično posmatra. Upravo to se dogodilo 1996. godine belgijskom turisti Reneu Woutersu, a ono što je pronašao nije bio utopljenik, već bronzana senzacija koja je naglavačke okrenula sve što smo mislili da znamo o antičkim putevima na Jadranu. Mi smo istražili svaki detalj ove nevjerovatne priče i prosto nismo mogli da povjerujemo koliko tajni krije taj nijemi bronzani atleta, poznat kao Apoksiomen.

Kada smo prvi put čuli da je kip proveo skoro dvije hiljade godina pod morem, prva stvar koja nam je pala na pamet bila je kako je uopšte preživio u tako dobrom stanju. Fascinantno nam je bilo saznanje da ga je spasio sam položaj, ostao je zaglavljen između dvije stijene, što ga je sačuvalo od toga da sklizne u još veće dubine gdje bi ga pritisak vjerovatno smrvio. Ali najluđi detalj koji smo otkrili krije se u njegovoj unutrašnjosti. Zamislite naš šok kada smo saznali da su restauratori unutar kipa pronašli gnijezdo malih glodara, koštice maslina i komadiće drveta. To nam direktno govori da Apoksiomen nije odmah završio u moru nakon što je izliven. On je negdje u nekom skladištu stajao napušten dovoljno dugo da se miševi u njemu odomoće, prije nego što je ukrcan na rimski brod koji ga je, zbog nevremena ili viška tereta, zauvijek ostavio u lošinjskom plavetnilu.

Ono što nas je potpuno oduševilo jeste nivo detalja na samoj skulpturi. Dok smo analizirali izvještaje stručnjaka, saznali smo da su mu usne i bradavice urađene od posebnog, crvenkastog bakra kako bi izgledale što prirodnije i životnije. Njegova kosa je remek djelo za sebe, svaki uvojak je tako precizno izliven da izgleda kao da je još uvijek mokra od znoja i ulja. Inače, samo ime Apoxyomenos na grčkom znači onaj koji se čisti. On je prikazan u trenutku nakon takmičenja, dok malom metalnom strugaljkom skida sloj prašine i ulja sa svoje kože. Mi smo se šalili da je to zapravo antička verzija tuširanja nakon teretane, ali nivo vještine potreban da se to prikaže u bronzi je prosto nevjerovatan.

Zanimljivo je i to kako je njegovo otkriće poljuljalo teorije o trgovačkim putevima. Ranije se mislilo da su takvi dragocjeni tereti išli isključivo ka velikim centrima poput Rima, ali Apoksiomen je pronađen na ruti koja sugeriše da je možda bio namijenjen nekom od bogatih antičkih gradova na sjevernom Jadranu, možda baš obližnjem Osoru. Ta misao nam je bila fascinantna, ideja da je luksuz bio prisutan u našem komšiluku mnogo ranije nego što smo pretpostavljali. Nismo mogli da odolimo a da ne potražimo informacije o tome kako su ga uopšte izvadili. To je bila operacija dostojna holivudskih trilera, kavez koji je spušten na dno, specijalni baloni i nevjerovatna pažnja da se ne ošteti ni milimetar patine koja ga je štitila dva milenijuma.

Danas, kada posjetite Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju, dočekaće vas nešto što nismo vidjeli nigdje drugdje. Čitav muzej je sagrađen unutar stare palate Kvarner, ali tako da je posvećen isključivo jednoj jedinoj statui. Prolazite kroz sobe različitih boja, mirisa i zvukova, svaka vas priprema za susret sa atletom. Bili smo fascinirani tom “bijelom sobom” na vrhu gdje on stoji potpuno sam. Nema drugih eksponata, nema gužve, samo vi i bronzani mladić koji kao da je tek izašao iz mora. To iskustvo je toliko intimno i moćno da smo se na trenutak osjećali kao da smo se vratili kroz vrijeme.

Ipak, jedna od najčudnijih stvari koju smo otkrili jeste podatak da mu nedostaje mali prst lijeve ruke i oči. Gdje su nestali, niko sa sigurnošću ne zna. Postoje teorije da su mu oči bile urađene od dragog kamenja ili stakla i da su ispale tokom vjekova, ali nama je draža legenda da ih je more uzelo kao zalog za to što ga je tako dugo čuvalo. Njegov značaj je toliki da je nakon restauracije, koja je trajala punih šest godina, obišao najvažnije svjetske muzeje poput Louvrea i British Museuma, ali on se uvijek vraćao svom Lošinju. To nam govori koliko su mještani vezani za njega, on više nije samo arheološki nalaz, on je postao dio identiteta ostrva.

Na kraju, priča o Apoksiomenu nas uči da more nikada ne zaboravlja i da najljepše tajne često leže tamo gdje ih najmanje očekujemo. Mi se svaki put naježimo kada pomislimo na tog belgijskog ronioca koji je, tražeći možda samo šarene ribice, pronašao ambasadora antike. Apoksiomen nam je pokazao da istorija nije samo suvi tekst u udžbenicima, već nešto opipljivo, hladno pod prstima a opet puno života. Sljedeći put kad budete gledali u morsku pučinu, sjetite se da se ispod tih talasa možda krije još neki bronzani div koji čeka svojih pet minuta slave, baš kao što ih je dočekao i naš lošinjski atleta nakon dvije hiljade godina tišine.