Manastir Podmaine: Ovdje je napisan “Gorski vijenac”, ali originalni rukopis je imao još deset strana koje su spaljene jer su predviđale budućnost. – Manastir kod Budve. Njegoš je tu pisao svoja najvažnija djela. Priča o spaljenim stranicama je legenda o Njegoševoj vidovitosti i strahu tadašnjih vlasti od njegovih političkih proročanstava.

Zamislite da sjedite na kafi sa nama negdje uz more, dok sunce polako zalazi iznad Budve, a mi vam prepričavamo jednu od najnevjerovatnijih priča koje smo otkrili istražujući crnogorsko primorje. Riječ je o manastiru Podmaine, mjestu koje na prvi pogled djeluje kao mirna oaza duhovnosti, ali čiji zidovi kriju tajne koje bi mogle posramiti i najnapetije trilere. Dok smo šetali kroz dvorište ovog zdanja, nismo mogli a da ne osjetimo neku čudnu energiju, kao da svaka stopa zemlje pokušava da nam šapne nešto što je istorija zvanično prećutala. Svi znamo da je Petar II Petrović Njegoš ovdje pisao svoj čuveni Gorski vijenac, ali ono što smo saznali o originalnom rukopisu nas je potpuno ostavilo bez teksta.

Fascinantno nam je bilo istraživati legendu koja kaže da Gorski vijenac, onakav kakvog ga danas učimo u školama, zapravo nije kompletan. Zamislite naš šok kada smo naišli na priče da je originalni rukopis imao još deset dodatnih strana. Te stranice nisu bile samo obični stihovi ili opisi crnogorskih brda, one su, prema predanju, sadržale proročanstva koja su sezala daleko u budućnost. Kažu da je Njegoš u tim trenucima osame u Podmainama imao vizije koje su prevazilazile njegovo vrijeme. Mi smo se prosto naježili dok smo zamišljali vladiku kako pri svjetlosti svijeće zapisuje sudbinu Balkana, dok ga okolni monasi posmatraju sa mješavinom straha i strahopoštovanja. Upravo taj strah je, kažu, presudio tim stranicama.

Nevjerovatno nam je zvučao podatak da su te stranice spaljene pod velom tajne. Ko bi se usudio da uništi djelo takvog genija? Priča kaže da su tadašnje vlasti, ali i neki visoki crkveni krugovi, bili užasnuti onim što je Njegoš predvidio. Politička proročanstva su bila toliko precizna i toliko opasna za tadašnji poredak da je odlučeno da pepeo bude jedini trag njihovog postojanja. Mi smo pokušali da zamislimo taj plamen u staroj manastirskoj kuhinji, dok slova koja predviđaju ratove, padove imperija i sudbinu naroda nestaju u dimu. Da li je moguće da smo izgubili ključ za razumijevanje svega što nam se kasnije dogodilo? To pitanje nas je pratilo tokom cijelog obilaska manastirskog kompleksa.

Dok smo istraživali arhitekturu Podmaina, bili smo fascinirani kako se istorija bukvalno prepliće sa legendama. Manastir je kroz vijekove bio paljen, pljačkan i zatvaran, ali se uvijek iznova rađao iz pepela, baš kao i sjećanje na te izgubljene stranice. Posebno nam je bio zanimljiv detalj o terasi sa bistijernom, za koju se vjeruje da ju je sam Njegoš dao podići. Sjedeći na tom istom mjestu, shvatili smo zašto je baš ovdje tražio inspiraciju. Pogled na Budvanski zaliv je takav da prosto mami čovjeka da razmišlja o vječnosti. Možda je baš taj horizont bio prozor kroz koji je Njegoš vidio budućnost koja je kasnije morala biti spaljena. Nismo mogli a da se ne zapitamo, da li su ti stihovi zaista nestali ili se njihovi odjeci i dalje kriju negdje u tišini manastirskih ćelija.

Bilo nam je prosto nevjerovatno otkriti i koliko je sam manastir neobičan po svojoj strukturi. Jedna od crkava, ona manja posvećena Vavedenju, djeluje kao da je ukopana u zemlju, podsjećajući na tajnu katakombu. To nam je dalo dodatni osjećaj da smo na mjestu gdje se čuvaju velike tajne. Mještani sa kojima smo razgovarali uz osmijeh kažu da se o spaljenim stranicama ne priča glasno, ali da svaka kuća u Mainama zna tu priču. Nama je to bilo simpatično, taj spoj narodne mašte i istorijske zbilje koji stvara neopisivu atmosferu. Čak i ako su te stranice samo mit, činjenica da narod vjeruje u Njegoševu vidovitost govori nam mnogo o tome koliko je on bio ispred svog vremena.

Na kraju našeg istraživanja, shvatili smo da manastir Podmaine nije samo istorijski spomenik, on je živi dokaz da neke priče ne mogu biti uništene vatrom. Čak i ako je pepeo odnio slova, legenda je preživjela i postala neraskidivi dio identiteta ovog mjesta. Mi smo otišli iz Budve puni utisaka, stalno se vraćajući na misao o onome što nismo pročitali. Možda je upravo u tome i čar, da nas Gorski vijenac uvijek iznova tjera da tragamo za onim skrivenim, između redova, tamo gdje se spajaju poezija i proročanstvo. Sljedeći put kada budete u blizini Budve, obavezno svratite do Podmaina, sjedite na Njegoševu terasu i oslušnite vjetar, možda baš vama šapne neki od onih izgubljenih stihova koji su nekada davno trebali da nam osvijetle budućnost.