Cesar Manrique zanimljivosti počinju jednom činjenicom koja zvuči nemoguće: na cijelom Lanzaroteu ne postoji nijedan bilbord. Nijedan. Nema nebodera. Nema neonskih reklama. Nema onih ružnih betonskih hotelskih blokova koji su pojeli obale Mediterana. I sve to zahvaljujući jednom čovjeku koji je uspio da uvjeri cijelo ostrvo da prihvati njegove ideje. A onda je poginuo na najironičniji mogući način.
Sadržaj članka
- Ko je bio Cesar Manrique
- Zakoni koje je jedan umjetnik natjerao vlast da donese
- Djela koja izgledaju kao da ih je napravila priroda
- Mitovi vs stvarnost o Manriqueovom nasljeđu
- Ironičan kraj i ono što je ostavio iza sebe
Ko je bio Cesar Manrique
Rođen 1919. na Lanzaroteu, Manrique je odrastao okružen vulkanskim pejzažima, crnim plažama i bijelim kućicama. Studirao je umjetnost u Madridu, a zatim otišao u Njujork gdje je izlagao u nekim od najprestižnijih galerija. Bio je prijatelj sa Andyjem Warholom. Imao je uspješnu karijeru u srcu svjetske umjetničke scene.
A onda se 1968. godine vratio kući. I to ne da bi se penzionisao ili odmorio. Vratio se jer je čuo da investitori planiraju da pretvore Lanzarote u još jedno betonsko ljetovalište. Ako želite upoznati ovo ostrvo i razumjeti zašto izgleda tako drugačije od ostatka Kanarskih ostrva, pogledajte naš kompletan vodič za putovanje na Lanzarote.
Zakoni koje je jedan umjetnik natjerao vlast da donese
Ono što je Manrique uspio da uradi nema presedana. Nije samo protestovao ili pisao peticije. On je lično sjeo sa političarima, pozvao ih u svoju kuću, pokazao im svoju viziju i ubijedio ih da donesu zakone. Konkretne, stroge zakone koji su regulisali:
Zabrana gradnje zgrada viših od dva sprata na cijelom ostrvu. Obavezna boja kuća: bijela sa zelenim prozorima uz obalu, bijela sa smeđim u unutrašnjosti. Potpuna zabrana bilborda i velikih reklamnih panoa. Zabrana neonskih reklama. Stroge regulacije o materijalima i stilu gradnje.
Čovjek koji je rekao “ne” novcu
Fasciniralo nas je koliko puta je Manrique odbijao ponude investitora. Prema dostupnim izvorima, odbijao je projekte vrijedne milione. Hotelski lanci, zabavni parkovi, kompleksi za masovni turizam… sve je odbijeno. Jednom je navodno rekao: “Novac dolazi i odlazi, ali kad uništite pejzaž, to je zauvijek.”
Djela koja izgledaju kao da ih je napravila priroda
Manrique nije samo zabranjivao. Stvarao je. I to na način koji je potpuno jedinstven. Njegova filozofija bila je jednostavna: umjetnost mora biti DIO prirode, ne suprotstavljena njoj.
Jameos del Agua je možda najbolji primjer. Uzeo je vulkansku pećinu, dodao joj bazen, restoran i koncertnu dvoranu, ali na način da ne možete tačno reći gdje završava priroda a počinje ljudska intervencija. U podzemnom jezeru te pećine živi jedini poznati albino slijepi rak na svijetu.
Mirador del Río, vidikovac na sjeveru ostrva, toliko je savršeno uklopljen u stijenu da ga ne vidite dok ne stanete na njega. Fundación César Manrique, njegov bivši dom, izgrađen je doslovno unutar pet vulkanskih mjehurova. Svaka prostorija je unutar jednog mjehura. Nismo mogli vjerovati da je neko zaista živio u kući čiji su zidovi formirani lavom.
Mitovi vs stvarnost o Manriqueovom nasljeđu
MIT: Manrique je bio diktator koji je nametao pravila silom. STVARNOST: Bio je nevjerovatno harizmatičan i popularan na ostrvu. Lokalno stanovništvo ga je podržavalo jer je vidio ono što je njima već bilo jasno… da je prirodni pejzaž najveće bogatstvo Lanzarotea.
MIT: Nakon njegove smrti, zakoni su ukinuti. STVARNOST: Većina zakona i dalje važi. Međutim, pritisak investitora je porastao i na nekim dijelovima ostrva došlo je do nelegalne gradnje, što je izazvalo veliki otpor lokalnog stanovništva.
Ironičan kraj i ono što je ostavio iza sebe
Cesar Manrique je poginuo 25. septembra 1992. godine u saobraćajnoj nesreći, na raskrsnici blizu svog doma. Prema nekim izvorima, upravo se na toj raskrsnici protivio postavljanju semafora i dodatne signalizacije jer je smatrao da bi narušila prirodni izgled okoline. Ta ironija je teška.
Ali ono što je ostavio iza sebe živi i danas. Lanzarote je jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje možete vidjeti horizont bez ijednog bilborda, obalu bez nebodera i ostrvo koje izgleda gotovo isto kao prije pola vijeka. U doba kad svaki kvadratni metar obale ima svoju cijenu, to je možda najveće umjetničko djelo koje je Manrique ikad stvorio. Ne slika, ne skulptura. Cijelo ostrvo. 🏝️
Ovaj članak je rezultat detaljnog istraživanja. Neke priče i legende dio su usmene predaje i nije moguće sa 100% sigurnošću potvrditi njihovu tačnost. Ali upravo to ih čini fascinantnim, zar ne?
P.S. Andy Warhol je navodno, nakon posjete Manriqueovoj kući u vulkanskim mjehurovima, rekao da je to “najljepši dom na svijetu”. Kad to kaže čovjek poznat po fabrici, znate da nešto znači.
