Arabati Baba teke u Tetovu: Najveći derviški kompleks gdje se i danas izvode rituali koji prkose boli, a jedan od njih uključuje hodanje kroz zid. – Bektašijska tekija iz 16. vijeka. Rituali uključuju padanje u trans. “Hodanje kroz zid” je opis vrhunske koncentracije derviša koji prolaze kroz uske, skrivene prolaze u zidovima koji su nevidljivi za neupućene.

Jeste li ikada čuli za mjesto gdje zidovi nisu prepreka, već prolaz u neku drugu dimenziju? Mi smo nedavno istraživali Tetovo, grad u podnožju Šar-planine, i ostali smo potpuno zatečeni onim što smo otkrili u srcu Arabati Baba tekije. Zamislite ogroman, raskošan kompleks koji više podsjeća na plemićki ljetnikovac nego na vjerski objekat, okružen visokim zidinama i kulama. Dok smo koračali kroz cvjetne vrtove, osjećali smo se kao da smo zakoračili u šesnaesti vijek, u vrijeme kada su derviši ovdje tražili odgovore na pitanja koja mi danas jedva i postavljamo. Najviše nas je fascinirala priča o ritualima koji prkose bolu i logici, a posebno taj mistični fenomen hodanja kroz zid koji lokalci i danas spominju sa strahopoštovanjem.

Sve je počelo davne 1538. godine, oko turbeta, odnosno grobnice derviša Sersem Ali Babe. Priča o njemu je sama po sebi nevjerovatna. Kažu da je bio visoki osmanski dostojanstvenik koji je napustio sav sjaj i moć carskog dvora kako bi postao derviš. Mi nismo mogli da vjerujemo kada smo čuli da je njegovo ime, Sersem, zapravo značilo luda ili zanesenjak, jer su ga drugi smatrali ludim zato što je ostavio bogatstvo radi duhovnog mira. Kasnije je Harabati Baba, po kojem tekija nosi ime, proširio ovaj kompleks i pretvorio ga u najveći derviški centar na Balkanu. Dok smo posmatrali prelijepi šadrvan i drvene paviljone, shvatili smo da ovo nije samo istorijski spomenik, već živo mjesto gdje se vjekovima prepliću molitva, meditacija i nešto mnogo tajanstvenije.

Ono što nas je najviše zaintrigiralo su priče o ritualima bektašijskog reda. Mi smo istraživali zapise i razgovarali sa onima koji poznaju tradiciju, i prosto je nevjerovatno kako derviši dospijevaju u stanje transa. U tim trenucima, kako kažu, tijelo prestaje da osjeća bol, a duh preuzima potpunu kontrolu. Ali najčudnija stvar koju smo ikada čuli je opis hodanja kroz zid. Prvo smo mislili da je to neka metafora ili trik, ali stvar je mnogo dublja. Nije riječ o fizičkom prolasku kroz cigle, već o vrhunskoj koncentraciji derviša koji poznaju skrivene, uske prolaze unutar debelih zidina tekije. Ti prolazi su tako vješto napravljeni da su potpuno nevidljivi za nekoga ko nije dio njihovog reda. Za neupućenog posmatrača, derviš bi bukvalno nestao u zidu i pojavio se na sasvim drugom kraju kompleksa. Taj osjećaj misterije nas je pratio na svakom koraku.

Fascinantno nam je bilo i saznanje da tekija nije bila samo mjesto za molitvu. Ona je bila čitav jedan mali grad. Postojale su kuhinje koje su mogle nahraniti stotine ljudi, sobe za goste, pa čak i kule za odbranu. Mi smo saznali da su derviši ovdje bili poznati kao izuzetno gostoljubivi ljudi, plemeniti i mirni, koji nikoga nisu odbili sa svojih vrata. Zanimljiv je i detalj o kuli u kojoj je, prema jednoj legendi, živjela Roxalana, djevojka koja je bolovala od tuberkuloze i ovdje tražila lijek u čistom vazduhu i miru. Ta mješavina religije, narodne medicine i legende čini Arabati Baba tekiju jednim od najposebnijih mjesta koja smo ikada posjetili. Čak se i na gradskom grbu Tetova nalazi motiv ove tekije, što dovoljno govori o tome koliko je ona važna za identitet ovog kraja.

Danas, dok sjedite u blizini tekije i pijete kafu, možete osjetiti taj specifičan mir koji kao da isijava iz zidova. Mi smo bili oduševljeni činjenicom da se, uprkos burnoj istoriji i godinama kada je kompleks bio zapušten ili korišten kao muzej, duh derviša vratio. Iako su mnoga zdanja u lošem stanju i vape za restauracijom, to im samo daje dodatnu draž nekog prošlog vremena koje odbija da nestane. Smijali smo se pričama o tome kako su se nekada ljudi plašili derviša zbog njihovih neobičnih sposobnosti, dok smo danas mi ti koji tražimo barem djelić tog mira u našem haotičnom svijetu. Ako vas put ikada nanese u Tetovo, nemojte samo proći pored visokih kapija. Uđite, potražite te nevidljive prolaze i možda ćete i sami osjetiti kako granice između stvarnog i čudesnog počinju da blijede.

Na kraju, priča o Arabati Baba tekiji nas uči da tajne ne moraju uvijek biti sakrivene u knjigama, ponekad su one uzidane u same temelje mjesta pored kojih prolazimo. Mi se svaki put naježimo kada pomislimo na sve one generacije koje su u tišini ovih vrtova tražile smisao postojanja. Hodanje kroz zid možda jeste vještina snalaženja u prostoru, ali je i moćna poruka o tome da uz dovoljno volje i vjere nijedna prepreka nije nepremostiva. Sljedeći put kada naiđete na zid koji vam se čini previsok, sjetite se derviša iz Tetova koji su znali da se put uvijek može naći, samo ako znate gdje da gledate i kako da utišate buku svijeta oko sebe.