NEVEROVATAN PODUHVAT KOJI JE ZADIVIO SVET! Kako je ova svetinja iz 16. veka premeštena kamen po kamen da ne bi nestala pod vodom! 😱🌊

Zamislite da vam neko predloži da spakujemo kofere, ali ne bilo kako, već da rastavimo cijelu našu kuću, spakujemo je u kutije, prenesemo nekoliko kilometara dalje i tamo je ponovo sastavimo tako da niko ne primijeti razliku. Zvuči potpuno suludo, zar ne? Upravo to su uradili sa jednim od najvažnijih pravoslavnih hramova na našim prostorima, sa čuvenim manastirom Piva. Kada smo prvi put čuli ovu priču dok smo ispijali jutarnju kafu, mislili smo da je riječ o još jednoj lokalnoj legendi kojom se privlače radoznali turisti. Međutim, što smo dublje istraživali, shvatili smo da se iza ovog istorijskog podviga krije nevjerovatna saga o strpljenju, preciznosti i ljubavi prema kulturnom nasljeđu koja jednostavno ostavlja bez daha.

Sve je počelo sedamdesetih godina prošlog vijeka kada je donijeta odluka da se ukroti moćna i divlja rijeka Piva. Plan je bio jasan, ali i nemilosrdan, izgradnja ogromne brane Mratinje za potrebe nove hidroelektrane, što je značilo stvaranje akumulacionog jezera koje će potopiti cijeli stari kraj, uključujući i samo izvorište rijeke, takozvano Pivsko oko. Nažalost, baš na tom mjestu, u miru i tišini netaknute prirode, stajao je monumentalni manastir Piva, zadužbina mitropolita Savatija Sokolovića izgrađena krajem šesnaestog vijeka. Država se našla pred ogromnom dilemom, žrtvovati neprocjenjivo istorijsko blago zarad progresa i struje, ili uraditi nešto što niko nikada prije na svijetu nije pokušao. Na sreću svih nas, odlučili su se za ovo drugo.

Projekat koji je uslijedio bio je ravan naučnoj fantastici tog vremena. Zamislite samo taj prizor, stručnjaci iz cijele bivše Jugoslavije okupljaju se u kanjonu sa jednim zadatkom, da prenesu kompletnu crkvu Uspenja Bogorodice, visoku i masivnu građevinu od tesanog kamena, na novu lokaciju udaljenu oko dva kilometra, u selo Sinjac. I to ne bilo kako, već kamen po kamen, sa svim njenim unutrašnjim blagom i neprocjenjivim freskama koje su pokrivale preko hiljadu i dvjesta kvadratnih metara zidova. Radovi su počeli 1970. godine i trajali su nevjerovatnih dvanaest godina, tačno onoliko koliko je prvobitno trajala i sama izgradnja manastira u šesnaestom vijeku. Čini se da je istorija odlučila da se poigra brojevima i simbolikom na najčudniji mogući način.

Najveći i najstresniji izazov za konzervatore nije bio sam kamen, iako je svaki blok morao biti pažljivo obilježen brojevima kako bi se ponovo uklopio na milimetar tačno. Pravi pakao od posla bio je spasavanje fresaka. Kako skinuti neprocjenjiv živopis sa zidova starih nekoliko vijekova, a da se on ne pretvori u prašinu? Tehnika koju su koristili bila je nevjerovatno delikatna i zahtijevala je hiruršku preciznost. Na freske su se lijepile posebne gaze i platna, a zatim su se, sloj po sloj, pažljivo odvajale od kamenog zida. Te “rolne” istorije su se potom prenosile na novu lokaciju, gdje su se, nakon rekonstrukcije zidova, ponovo vraćale na svoje mjesto. To je bio poduhvat koji se slobodno može nazvati svjetskim čudom konzervacije, i dan-danas se o tome uči na arhitektonskim i umjetničkim fakultetima širom svijeta.

Kada danas uđete u manastir Piva na njegovoj novoj lokaciji, osjećaj je potpuno nestvaran. Ako dobro zagledate spoljašnje zidove, na nekim kamenim blokovima još uvijek možete vidjeti jedva primjetne brojeve ispisane bojom, svjedoke tog velikog preseljenja. Unutrašnjost hrama vas odmah obuzme nekom posebnom energijom i mirom. Dok stojite pod tim visokim svodovima i posmatrate prekrasne freske koje su preživjele selidbu na platnima, teško je oteti se utisku da je svaki ovaj kamen proživio dva života. Jedan u dubokom kanjonu pored šuma vode, a drugi ovdje, na uzvišenju, gledajući na jezero koje je progutalo njegov stari dom.

Pored samog arhitektonskog čuda, manastir Piva krije i jednu od najbogatijih riznica na Balkanu. Mi smo ostali potpuno zatečeni količinom istorijskog blaga koje se čuva iza ovih zidova. Tu se nalazi Psaltir Đurđa Crnojevića iz 1495. godine, jedna od prvih štampanih knjiga na ovim prostorima, koja je pravo malo remek-djelo rane tipografije. Takođe, u riznici se čuvaju lične stvari čuvenog narodnog heroja Baja Pivljanina, kao i raskošni bogoslužbeni predmeti od zlata i srebra. Posebnu pažnju privlači i raskošni, pozlaćeni ikonostas iz 1638. godine, koji je pravo remek-djelo duboreza, sa ikonama koje su radili čuveni majstori Longin i Kozma.

Interesantna je i priča o samom nastanku manastira, koja ima i dozu političke intrige tog doba. Ktitor manastira, mitropolit Savatije Sokolović, bio je bratanac čuvenog velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Upravo zahvaljujući tom uticajnom porodičnom stablo, Savatije je uspio da dobije dozvolu od turskih vlasti za izgradnju ovako monumentalnog pravoslavnog hrama u vrijeme kada je podizanje novih crkava bilo strogo ograničeno ili gotovo nemoguće. Na jednoj od fresaka u priprati čak je prikazan i sam Mehmed-paša Sokolović sa čalmom na glavi, što je prava rijetkost u pravoslavnom slikarstvu i svjedočanstvo o složenim istorijskim odnosima tog vremena.

Naša topla preporuka je da, ako vas put nanese u ove krajeve, obavezno odvojite jedno popodne za posjetu ovom nevjerovatnom mjestu. Najbolje je kombinovati obilazak manastira sa posjetom samoj brani Mratinje i veličanstvenom Pivskom jezeru, jer tek tada, kada vidite tu ogromnu vodenu površinu i monumentalnu betonsku konstrukciju, možete u potpunosti shvatiti razmjere i težinu poduhvata koji je izveden. Manastir Piva nije samo vjerski hram i istorijski spomenik, on je spomenik ljudskoj upornosti, genijalnosti i odbijanju da se pomiri sa gubitkom neprocjenjivog blaga. Zato, sljedeći put kada budete pili kafu sa svojim društvom i planirali vikend bijeg, sjetite se ove priče o svetinjama koje se sele kamen po kamen i krenite put Pive, jer neke stvari se jednostavno moraju vidjeti uživo da bi se u njih povjerovalo.