Manastir Dobrićevo kod Bileće: Svetinja koja je “pobjegla” od vode tako što je premještena kamen po kamen, ali jedan kamen je odbio da bude pomjeren. – Manastir iz 13. vijeka premješten je 1964. zbog izgradnje jezera. Svaki kamen je numerisan i vraćen na isto mjesto. Jedan blok sa natpisom je navodno pukao tokom transporta, što je narod protumačio kao otpor svetinje seobi.

Zamislite da sjedite sa nama na kafi, onako opušteno, i da vam pričamo o nevjerovatnom putovanju kroz kršnu Hercegovinu. Nedavno smo otkrili priču koja nas je ostavila bez daha, a tiče se manastira Dobrićevo kod Bileće. Znate, to nije samo obična građevina od kamena i maltera, to je živi svjedok jedne od najnevjerovatnijih selidbi u istoriji ovih prostora. Fascinantno nam je bilo saznanje da je ovaj manastir bukvalno pobjegao od vode kako bi preživio, ali uz jednu malu, gotovo mističnu prepreku o kojoj se i danas ispredaju legende pored Bilećkog jezera.

Sve je počelo šezdesetih godina prošlog vijeka kada je donesena odluka o izgradnji hidroelektrane i stvaranju ogromne akumulacije koja će postati današnje Bilećko jezero. Mi smo bili prosto šokirani činjenicom da je čitava jedna dolina, sa selima, grobljima i svetinjama, bila osuđena na potapanje. Međutim, stručnjaci i narod nisu željeli da dopuste da Dobrićevo, biser iz 13. vijeka, završi na dnu jezera zajedno sa somovima i potopljenim kućama. Tada je počeo poduhvat koji danas zvuči kao naučna fantastika… preseljenje čitavog manastira, kamen po kamen.

Dok smo istraživali detalje ove operacije, nismo mogli da vjerujemo kolika je preciznost bila potrebna. Svaki jedini kamen, svaka freska i svaki ukras bili su pažljivo numerisani. Zamislite tu scenu, stotine radnika i stručnjaka koji kao da slažu najkomplikovaniju slagalicu na svijetu, seleći istoriju sa obale rijeke Trebišnjice na uzvišenje iznad sela Orah. Nama je bilo nevjerovatno otkriti da su čak i freske skidane sa zidova posebnom tehnikom, prenošene i ponovo ljepljene na novoj lokaciji. To je bio trijumf ljudske volje nad nadolazećom stihijom.

Ali, ovdje priča postaje stvarno uzbudljiva i pomalo jeziva. Među mještanima i danas kruži priča o tom jednom kamenu koji jednostavno nije želio da ide. Čuli smo od starijih ljudi da je tokom transporta jedan veliki blok sa starim natpisom iz čistog mira pukao na pola. Iako su inženjeri tvrdili da je u pitanju bio običan fizički zamor materijala ili nespretan utovar, narod je to protumačio na svoj način. Govorilo se da je to bio poslednji krik svetinje, jasan znak otpora seobi i žal za vjekovnim ognjištem koje će uskoro prekriti tamna voda jezera. Mi smo se naježili slušajući te priče, jer taj prelomljeni kamen i danas stoji kao opomena i sjećanje na tešku odluku o napuštanju stare lokacije.

Fasciniralo nas je i to što se danas, kada je vodostaj Bilećkog jezera nizak, iz dubina pojavljuju obrisi starog svijeta. To je prizor koji vas natjera da se zamislite. Dok stojite u porti novog Dobrićeva, mirnom i sunčanom mjestu gdje se osjeti nevjerovatan mir, znate da negdje tamo dolje, u tišini vode, leže temelji koji su čuvali molitve vijekovima. Mi smo proveli sate gledajući u pučinu jezera, pokušavajući da zamislimo kako je to izgledalo prije nego što je sve postalo plavo prostranstvo. Dobrićevo je uspjelo da sačuva svoju dušu, ali taj jedan slomljeni kamen ostaje vječni podsjetnik da se istorija ne može baš sasvim lako pomjeriti bez ožiljaka.

Ako vas put nanese u Hercegovinu, nemojte samo proći pored Bileće. Svratite u Dobrićevo, popijte kafu sa pogledom na jezero i osjetite tu nevjerovatnu energiju mjesta koje je pobijedilo poplavu. Nama je bilo fascinantno kako se tradicija i modernizacija sudaraju na tom jednom mjestu. Sa jedne strane ogromna brana i struja za hiljade domova, a sa druge tišina manastira koji prkosi vremenu i vodi. Priča o manastiru koji je pobjegao od jezera je priča o svima nama, o tome koliko smo spremni da se borimo za ono što smatramo svetim, čak i kada se čini da će nas voda potpuno prekriti. Mi smo se vratili sa tog putovanja bogatiji za jednu nevjerovatnu lekciju o upornosti, a taj jedan kamen koji je odbio da bude pomjeren bez borbe, ostao nam je urezan u pamćenje kao simbol prkosa koji hercegovački krš najbolje razumije.