Franjevački samostan na Šćitu: Ostrvo usred jezera gdje se čuvaju zapisi o potopu, a jedan monah je tvrdio da je vidio šta se krije ispod vode. – Samostan u Rami. Nakon izgradnje brane, ostao je na poluostrvu (ostrvu). U muzeju se čuvaju svjedočanstva o potopljenim naseljima i crkvama koje se vide kada nivo jezera opadne.

Zamislite da stojite na obali jezera koje je toliko plavo da se granica između neba i vode gotovo gubi, a usred tog plavetnila izdiže se ostrvo koje kao da čuva ulaz u neki drugi svijet. To je Šćit, mjesto gdje se historija, vjera i priroda prepliću na način koji vas ostavlja bez daha. Mi smo istraživali ovaj dragulj gornjoramske kotline i prosto nismo mogli da povjerujemo kakve tajne krije ovaj franjevački samostan, smješten na poluostrvu koje je nekada bilo vrh brda prije nego što je dolina potopljena. Čitava ova regija nosi miris prošlosti, ali onaj specifičan osjećaj koji smo doživjeli na Šćitu ne može se porediti ni sa čim drugim.

Kada smo prvi put čuli priče o „potopu“ Rame, mislili smo da je riječ o nekoj biblijskoj metafori. Međutim, realnost je bila mnogo surovija i opipljivija. Godine 1968, izgradnjom brane, plodna i pitoma dolina rijeke Rame nestala je pod ogromnim količinama vode. Gledajući stare fotografije u samostanskom muzeju, bili smo fascinirani prizorima kuća, bašta i puteva koji su sada na dnu jezera. Jedan od monaha nam je pričao kako se, kada nivo jezera drastično opadne tokom sušnih ljetnih mjeseci, iz vode polako počinju izdizati sablasni ostaci nekadašnjih naselja. Vidjeti temelje crkve ili ograde dvorišta kako izranjaju iz mulja je prizor koji vas naježi, kao da duhovi prošlosti pokušavaju nešto da vam kažu.

Fascinantno nam je bilo saznanje o hrabrosti franjevaca koji su vijekovima opstajali na ovom trusnom tlu. Samostan na Šćitu nije samo vjerski objekat, on je prava tvrđava kulture. Unutar njegovih zidina otkrili smo nevjerovatan etnografski muzej koji je smješten u staroj zgradi samostana iz 1857. godine. To je jedina takva građevina sačuvana iz turskog perioda u cijeloj Bosni i Hercegovini. Dok smo hodali kroz prostorije ispunjene starim alatima, narodnim nošnjama i predmetima za svakodnevnu upotrebu, osjećali smo se kao putnici kroz vrijeme. Nama je bilo posebno zanimljivo vidjeti zbirku starih upaljača, jer ko bi očekivao takav detalj u jednom duhovnom središtu? To nam govori o tome koliko su ovi ljudi bili povezani sa stvarnim životom i progresom.

Nismo mogli da odolimo a da ne istražimo priču o Ramskom križu, monumentalnom spomeniku koji dominira perivojem. On nije samo simbol stradanja, već i putokaz. Na jednoj strani je prikazan Isus, a na drugoj su uklesana imena stotina ljudi koji su izgubili živote u ratovima koji su harali ovim krajevima. Bilo nam je nevjerovatno otkriti da je svako to ime jedna mala priča o borbi za opstanak. Pored križa, naišli smo i na skulpturu „Posljednja večera“ kipara Kuzme Kovačića. Zanimljivost koja nas je oduševila jeste prazno mjesto za stolom nasuprot Isusa. To mjesto je ostavljeno za svakog gosta, namjernika i prijatelja. Mi smo se šalili da bismo se rado pridružili tom stolu, ali osjećaj strahopoštovanja je bio jači.

Zanimljivo je i to kako se priroda poigrala sa ovim mjestom. Šćit je nekada bio uzvišenje iznad rijeke, a danas je to idilično poluostrvo okruženo jezerom koje podsjeća na morske pejzaže. Ipak, tišina koja vlada ovdje je drugačija od morske. To je tišina koja vas tjera na razmišljanje. Čuli smo legende o bićima koja se viđaju u dubinama jezera, o ribama koje su preživjele potop i postale čuvari potopljenih sela. Iako su to vjerovatno samo priče koje mještani pričaju uz kafu, u sumrak, dok se magla spušta nad vodu, lako je povjerovati u njih. Nama je taj spoj mistike i surove istorije bio nevjerovatno privlačan.

Danas, kada posjetite Šćit, osjećate se kao da ste na kraju svijeta, a opet u samom centru duše Bosne i Hercegovine. Mi smo bili oduševljeni činjenicom da je ovo mjesto uspjelo sačuvati svoj identitet uprkos svim nedaćama, od požara i ratova do vještačkih poplava. Samostan je kao feniks koji se uvijek iznova rađa iz pepela ili, u ovom slučaju, iz vode. To nam govori mnogo o snazi volje i vjere ljudi koji ovdje žive. Svaki kamen na Šćitu, svaka freska u crkvi i svaki eksponat u muzeju imaju svoju težinu i svoju priču.

Na kraju, posjeta Franjevačkom samostanu na Šćitu nas je naučila da su prave vrijednosti neuništive, čak i kada ih prekrije voda. Te tajne koje se čuvaju ispod površine jezera samo doprinose magiji ovog mjesta. Mi se svaki put iznova oduševimo kada otkrijemo ovakve lokacije koje nisu samo turističke destinacije, već živi spomenici ljudske sudbine. Sljedeći put kad budete prolazili kroz Ramu, nemojte samo produžiti dalje. Svratite na Šćit, udahnite taj mir i sjetite se onog praznog mjesta za stolom. Možda baš vas čeka neka nova priča koju ćete ponijeti sa sobom u svijet.