Manastir Bešenovo: Izgubljena zadužbina koju je zemlja “pojela” na vijekove, dok se prije par godina nije pojavila iz čistog mira. – Najstariji fruškogorski manastir, zadužbina kralja Dragutina. Bio je potpuno srušen u Drugom svjetskom ratu i zarastao u korov. Nedavno je ponovo otkriven i počela je njegova obnova iz temelja.
Zamislite planinu koja krije šesnaest bisera duhovnosti, a jedan od njih je toliko vješto bio sakriven da ga je doslovno zemlja progutala. Upravo to se desilo sa manastirom Bešenovo na Fruškoj gori. Mi smo ostali potpuno zatečeni kada smo saznali da je ova svetinja, najstarija na cijeloj planini, decenijama bila samo gomila šuta i korova, gotovo izbrisana iz kolektivnog sjećanja. Dok smo istraživali njegovu sudbinu, osjećali smo se kao da slažemo slagalicu čiji su dijelovi bili rasuti po istorijskim arhivima i narodnim predanjima.
Sve počinje u dalekom trinaestom vijeku. Legenda kaže da je manastir podigao kralj Dragutin Nemanjić, vladar koji je u to vrijeme upravljao Sremom. Fasciniralo nas je to što je izabrao baš ovo mjesto, na samom izvoru potoka Čikaš, kao da je znao da će ta voda biti jedini svjedok vijekova koji dolaze. Bešenovo nije bio samo običan manastir, on je bio čuvar čuvenog krsta kralja Dragutina, relikvije koja je vijekovima ulijevala nadu narodu u najtežim vremenima. Čitajući zapise, stekli smo utisak da je ovo mjesto oduvijek imalo neku magnetnu privlačnost, uprkos tome što mu istorija nije bila nimalo naklonjena.
A onda je došao taj crni maj 1944. godine. Ono što smo otkrili o razaranju manastira ostavilo nas je bez teksta. Tokom Drugog svjetskog rata, njemačka vojska je manastir pretvorila u svoje uporište, a savezničko bombardovanje ga je sravnilo sa zemljom. Zamislite tu tugu, zidovi koji su stajali sedam vijekova, freske koje su preživjele Turke i bune, nestale su u jednom popodnevu. Ali prava tragedija se dogodila nakon rata. Lokalno stanovništvo je, u nedostatku materijala za gradnju sopstvenih kuća, odnosilo kamen po kamen sa ruševina. Zemlja je polako počela da prekriva ono što je ostalo, a priroda je preuzela scenu. Šikara i korov su postali jedini stanari Bešenova.
Nismo mogli da povjerujemo da je do 2004. godine na tom mjestu postojala samo jedna tabla koja je ukazivala da je tu nekada bio manastir. Ljudi su prolazili pored njega, a da nisu ni slutili da gaze po temeljima najstarije fruškogorske zadužbine. To nam je zvučalo kao scenario za neki film o izgubljenim civilizacijama. Tek kada je grupa entuzijasta i sveštenstva odlučila da raščisti teren, počela je magija. Priča se da su, dok su uklanjali naslage zemlje, pronalazili dijelove starih kostiju i fragmente kamena koji su izgledali kao da mole da ponovo vide sunce. Mi smo se naježili na samu pomisao na taj trenutak otkrića.
Danas, ako odlučite da posjetite ovo mjesto, vidjećete nešto što se rijetko sreće, vaskrsnuće iz pepela u pravom smislu te riječi. Obnova je počela bukvalno od nule, iz temelja. Bili smo oduševljeni činjenicom da se sve radi po starim nacrtima i gravirama, kako bi manastir vratio svoj stari sjaj. Zanimljivo je da su se u proces uključili ljudi iz svih krajeva, donoseći ne samo novac, već i priče i predanja koja su se čuvala u njihovim porodicama. Postoji neka nevjerovatna energija na tom gradilištu, osjećaj da se ispravlja velika istorijska nepravda.
Jedan od najljepših detalja koji smo otkrili jeste povezanost manastira sa umjetnošću. U Bešenovu se danas održavaju pjesnički susreti pod nazivom Nevidljiv je pomerač oblaka. Kakvo moćno ime, zar ne? To nas je podsjetilo na činjenicu da, iako je manastir bio fizički nevidljiv decenijama, njegov duh nikada nije napustio Frušku goru. On je bio taj nevidljivi pokretač koji je čekao pravi trenutak da se ponovo pojavi. Humoristično nam je bilo razmišljati o tome kako bi stari kralj Dragutin reagovao da vidi moderne mašine i kranove na svom imanju, ali smo sigurni da bi bio ponosan na upornost svog naroda.
Kada sjedite tamo, uz miris svježe klesanog kamena i zvuk vjetra koji se lomi o obližnja stabla, shvatite da Bešenovo nije samo zgrada. To je priča o tome kako ništa što je istinski vrijedno ne može biti trajno uništeno. Čak i kada ga zemlja pojede, ona ga samo čuva za neka bolja vremena. Mi smo otišli odatle sa osjećajem dubokog poštovanja prema toj tišini koja je ponovo postala glasna. Ako vas put ikada nanese u Srem, svratite do Bešenova. Nećete naći samo zidove, naći ćete dokaz da čuda postoje, samo ih ponekad treba malo otkopati.
