Selo Lukomir je tokom zime potpuno pusto, ali njegova istorija seže do vremena kada su tamo živjeli ljudi koje je crkva progonila

Put do Lukomira nas je vodio preko krševitih predjela Bjelašnice, do tačke gdje se nebo i zemlja bukvalno spajaju na 1495 metara nadmorske visine. Fasciniralo nas je što je ovo najviše naseljeno mjesto u državi, ali nismo mogli vjerovati da se svakog decembra ovdje dešava nešto što podsjeća na scene iz filmova… cijelo selo biva potpuno napušteno. Kako snijeg zatrpa jedini put, mještani se povlače u niže krajeve, ostavljajući kamene kuće pod krovovima od šindre da same čuvaju planinu punih šest mjeseci. Saznali smo da se život ovdje odvija po pravilima starim preko 600 godina, a arhitektura je ostala netaknuta decenijama. Posebno nas je zainteresovala priča o porijeklu stanovnika… prema nekim istorijskim teorijama, Lukomir su naselili potomci onih koje je srednjovjekovna crkva progonila zbog njihovih uvjerenja, tražeći slobodu tamo gdje niko drugi nije smio da živi. Zanimljivo je posmatrati te ljude koji su preživjeli uspone i padove svih carstava, od Osmanskog do Austro-Ugarskog, a danas vode tihu bitku sa prirodom. Dok smo razgovarali sa onima koji se svakog proljeća prvi vrate, osjetili smo njihovu neraskidivu vezu sa tim surovim kamenom. Jedna od teorija kaže da samo ime sela potiče od riječi “luka mira”, što se savršeno uklapa u tišinu koja nas je dočekala. Fasciniralo nas je to što, uprkos modernom dobu, mještani i dalje nose tradicionalnu odjeću i bave se stočarstvom na isti način kao i njihovi preci prije pola milenijuma. To je mjesto gdje vrijeme stoji, ali i mjesto koje nas uči koliko je čovjek krhak pred snagom planine. Odlazak iz Lukomira za nas je bio povratak u stvarnost, uz saznanje da gore, iznad oblaka, postoji zajednica koja još uvijek čuva tajne stare Bosne, barem dok prvi snijeg ponovo ne zaključa kapije ovog planinskog utočišta.