89 otoka, nijedan bez pitke vode: Na Kornatima se voda dovozi brodom već 70 godina — i to nikome ne smeta

Nacionalni park Kornati, sa svojih 89 otoka, otočića i hridi, predstavlja jedan od najsurovijih i najljepših pejzaža na Mediteranu, ali ono što ga čini jedinstvenim jeste potpuno odsustvo pitke vode. Na Kornatima nema nijednog prirodnog izvora, potoka ili jezera, a sva voda potrebna za život i turizam dovozi se brodom već sedamdeset godina. Ova stalna borba sa vjetrom, solju i žeđu oblikovala je poseban mentalitet Kornatara, ljudi koji su istovremeno grubi i gostoljubivi. Turisti koji posjećuju Kornate često nisu svjesni ove nevidljive borbe, diveći se netaknutoj prirodi i kristalno čistom moru. Ploveći kroz Kornate, čovjek se osjeća kao da je zalutao na neku drugu planetu – goli kamen, plavetnilo mora i tišina koja para uši stvaraju ambijent gotovo nadrealne ljepote. Ali kada vam skiper kaže da na cijelom arhipelagu nema ni kapi pitke vode, ta ljepota odjednom dobije oštar, surov okvir. Kad na Kornatima popijete čašu vode, pijete je sa sviješću da je svaka kap dopremljena brodom, i ta svijest je najbolja lekcija o vrijednosti resursa koje mi na kopnu olako shvatamo zdravo za gotovo. Da razumijete Kornate, morate prvo shvatiti da je ovo arhipelag ekstrema. Ljeti temperature prelaze 40 stepeni, kamene ploče se usijaju tako da ne možete hodati bosonogi, a sjenke nema nigdje – na Kornatima drveće ne raste, osim pokoje masline koja se grčevito drži za kamen između bura i juga. Zimi, kada bura odapne sa Velebita, orkanski vjetrovi dosežu brzine od preko 200 kilometara na sat, a more se pretvara u pakao od pjene i soli. U takvim uslovima, Kornatari su vijekovima gajili ovce, masline i vinovu lozu, gradili suhe zidove koji su remek-djelo ljudskog strpljenja i snage, i preživljavali. Danas, većina Kornata je nenaseljena, ali na nekoliko otoka ljudi i dalje dolaze, održavaju svoje posjede, primaju turiste. Voda je tu centralna tema. Svaka kap koju popijete na Kornatima došla je brodom sa kopna – iz Murtera, iz Zadra, iz Šibenika. Cisterne za vodu su dio pejzaža koliko i suhozidi i kamene kućice. Zamislite logistiku: svaka flaša vode koju turista popije, svaka kafa koju skuha konobar u konobi, svako ispiranje soli sa tijela nakon kupanja – sve to je došlo brodom, i sve to košta, ne samo u novcu već i u trudu. Kada sam to shvatio, moj odnos prema vodi na Kornatima se dramatično promijenio. Više nisam bezbrižno ispirao ruke pod slavinom – svaki put kad bih pustio vodu, vidio bih u mislima onaj brod koji je tu vodu dovezao. To je iskustvo koje bih preporučio svakome ko živi u blagodatima civilizacije i olako troši resurse. Na Kornatima sam upoznao jednog Kornatara, čovjeka od šezdesetak godina, čije tijelo nosi tragove cijelog života provedenog na suncu i vjetru. Ispričao mi je kako je prije trideset godina odlučio obnoviti porodični posjed na jednom od većih otoka. “Bez vode,” rekao je, “nema ničega. Prvo što sam uradio, kupio sam cisternu od deset hiljada litara i platio brod da mi je dovuče. To ti je temelj svega. Bez cisterne, ne možeš ni pomisliti da živiš ovdje.” Zatim me je poveo da mi pokaže puške – da, puške, jer je na Kornatima problem koji turisti ne vide ogroman broj divljih svinja i drugih životinja koje dolaze sa kopna i uništavaju ono malo vegetacije što postoji. Život na Kornatima nije romantična priča sa razglednice – to je neprekidna borba sa elementima, sa žeđu, sa solju, sa vjetrom, sa divljim životinjama. I upravo ta borba stvara onu posebnu energiju koja se osjeća na ovim otocima. Kada sunce zađe i stubovi svjetlosti probiju kroz oblake, kada more poprimi onu nerealnu plavu boju zbog koje Kornati i jesu poznati, kada zavlada tišina koju remeti samo cvrčak i udaljeno blejanje ovce, shvatite zašto Kornatari ostaju. Nije to zbog para, nije zbog turizma – to je ljubav, duboka, visceralna, gotovo bolna ljubav prema tom surovom, negostoljubivom, a opet neodoljivo lijepom pejzažu. I svaka čaša vode popijena na Kornatima je kao molitva, kao čin zahvalnosti za taj rijetki, dragocjeni dar koji je došao sa dalekog kopna.