Izumrli su u Bosni prije jednog vijeka — pa su ih tajno dovezli iz Njemačke u drvenim kutijama

Priča o povratku euroazijskog dabra na rijeke Bosne i Hercegovine jedna je od onih rijetkih ekoloških bajki sa srećnim završetkom, ali put do tog završetka bio je popločan tajnošću, kontroverzama, ilegalnim lovom i tvrdoglavom upornošću nekolicine entuzijasta. Euroazijski dabar, ta vrijedna i inteligentna životinja koja je vijekovima nastanjivala vodotoke Balkana, početkom dvadesetog vijeka potpuno je izumrla na teritoriji Bosne i Hercegovine. Uzrok je bio jednostavan i brutalan: nekontrolisani lov zbog krzna, mesa i dabrovog ulja, uz istovremeno uništavanje prirodnih staništa, močvara i rukavaca koje je civilizacija sistematski isušivala u ime napretka. Godine 2005., u tišini i daleko od očiju javnosti, pokrenut je jedan od najambicioznijih ekoloških projekata u regionu: tajna reintrodukcija dabrova na rijeke Plivu i Vrbas. Operacija je sprovedena u saradnji sa njemačkim institucijama za zaštitu prirode, a životinje su transportovane u specijalnim ventiliranim kutijama, pod strogim veterinarskim nadzorom, prešavši stotine kilometara kako bi stigle do svojih novih, starih domova. Puštene su u prirodu u ranim jutarnjim satima, u onom magičnom vremenu između noći i dana kada su šanse da ih neko vidi minimalne, a cilj ove tajnovitosti bio je dvostruk: izbjeći medijsku pažnju koja bi mogla privući radoznalce i, što je još važnije, spriječiti potencijalno uznemiravanje ili čak sabotiranje od strane lokalnog stanovništva koje možda ne bi blagonaklono gledalo na povratak vrste koja je decenijama smatrana izumrlom. Ideja reintrodukcije naišla je na podijeljene reakcije, i taj rascjep traje do danas. S jedne strane bili su ekolozi, biolozi i ljubitelji prirode koji su slavili povratak autohtone vrste na njena istorijska staništa, videći u dabrovima ključne saveznike u obnovi riječnih ekosistema. S druge strane bili su lokalni poljoprivrednici, ljudi čiji se život i prihod zasnivaju na zemlji, koji su izrazili zabrinutost – ne bez osnova – da bi dabrovi svojim branama mogli plaviti poljoprivredne kulture i mijenjati tokove potoka koji su generacijama služili za navodnjavanje. I zaista, u godinama koje su uslijedile, dok su biolozi slavili prve znake uspjeha reintrodukcije, dokumentovano je nekoliko mračnih epizoda ilegalnog lova. Dabrovi su pronalaženi ubijeni, pogođeni sačmom ili uhvaćeni u zamke, a tragovi su vodili do lokalnih pijaca gdje su njihovo meso i krzno nalazili put do kupaca koji ili nisu znali ili nisu marili za zakon. Uprkos ovim incidentima, program reintrodukcije može se smatrati jednim od najuspješnijih u regionu: populacija se ustalila, porodice dabrova su se proširile duž Plive i Vrbasa, a njihove brane – te male inžinjerske tvorevine od granja, blata i kamenja – počele su da mijenjaju tokove manjih potoka, stvarajući nove ekosisteme i povećavajući biodiverzitet na način koji ni najoptimističniji biolozi nisu predviđali. Biolozi koji prate program izvještavaju da prisustvo dabrova pozitivno utiče na populacije riba koje pronalaze nova mrijestilišta u vodama usporenim branama, vodozemaca koji se vraćaju na područja gdje ih decenijama nije bilo, i ptica močvarica koje sada imaju nova staništa za gniježđenje. Pravni okvir za zaštitu dabrova u Bosni i Hercegovini, nažalost, i dalje je nedovoljno razvijen, a kazne za ilegalni lov su toliko simbolične da se krivolovcima više isplati platiti kaznu nego prestati s lovom. Ova priča ima sve elemente klasične drame: tajnu operaciju povratka iz mrtvih, sukob čovjeka i prirode koji traje od kad je svijeta i vijeka, malu ekološku pobjedu sačinjenu od nevidljivih, upornih koraka, i mračnu kriminalnu pozadinu krivolova koja pokazuje da stari instinkti teško umiru. Za posjetitelje koji žele vidjeti dabrove u njihovom prirodnom staništu, rijeka Pliva nudi mogućnost organizovanih posmatranja u pratnji iskusnih vodiča, posebno u ranim jutarnjim i kasnim večernjim satima kada su ove pretežno noćne životinje najaktivnije i kada je šansa da ih ugledate najveća. Ova priča me posebno dirnula jer je tako rijetko čuti dobre vijesti u moru ekoloških katastrofa koje nas svakodnevno zapljuskuju sa svih strana; zamislite samo te male, vrijedne, neumorne životinje kako u tišini noći, dok gradovi spavaju, grade svoje brane i mijenjaju svijet na bolje, potpuno besplatno i bez ikakve političke agende, vođene isključivo instinktom i potrebom za opstankom. Krivolovci koji ih ubijaju zbog mesa i krzna predstavljaju onaj mračni, primitivni nagon koji prirodu vidi samo kao resurs za eksploataciju, ali dabrovi su, uprkos svemu, opstali i nastavili svoj tihi inžinjerski posao, vraćajući život tamo gdje ga više nije bilo, i to je, na kraju, možda i najljepša poruka ove priče.