Zanimljivosti o Dublinu najčešće počinju pivom. I mi ćemo početi pivom, ali ne onako kako očekujete. Guinness NIJE crn. Držali smo čašu prema svjetlu u Gravity Baru na vrhu Guinnessovog skladišta, i vidjeli smo to svojim očima. Tamno rubinsko crvena. Ne crna. Optička varka koju pivo izvodi pred milionima ljudi svaki dan, a gotovo niko ne primijeti. To nam je bio prvi znak da Dublin krije mnogo više ispod površine nego što se čini.
Sadržaj članka:
- Guinness: priče koje ne pišu na etiketi
- Dublin koji iznenađuje
- Književni Dublin
- Mitovi vs stvarnost
- Zaključak
Guinness: priče koje ne pišu na etiketi
Arthur Guinness je 1759. godine potpisao zakup za pivovaru St. James’s Gate u Dublinu. Ugovor je glasio na 9.000 godina po cijeni od 45 funti godišnje. Devet hiljada godina. Čovjek je očigledno imao viziju. Taj originalni ugovor danas stoji izložen u Guinness Storehousu, a pivovara je i dalje na istom mjestu, samo što više ne plaćaju onih 45 funti.
A što se tiče boje, razlog zašto Guinness izgleda crno je u prženom ječmu koji se koristi u proizvodnji. Prženje je toliko intenzivno da pivo dobija izuzetno tamnu nijansu, ali kad ga stavite između izvora svjetlosti i oka, vidite onu rubinsko crvenu. Guinness je ovu činjenicu dugo skrivao, a onda su odlučili napraviti reklamu od nje. Pametan potez.
Još jedna stvar o Guinnessovom pivu koja nas je iznenadila: pinta Guinnessa u Dublinu se toči tačno 119,5 sekundi. Dva koraka: prvo se čaša napuni do tri četvrtine i ostavi da se pivo „slegne”, pa se onda dolije do vrha. Ako vam konobar u Dublinu toči Guinness u jednom potezu, niste u pravom pubu. Ako planirate putovanje u Dublin, ovaj detalj će vam pomoći da razlikujete turistička mjesta od autentičnih.
Dublin koji iznenađuje
Najstarija univerzitetska biblioteka i knjiga od 1.200 godina
U Trinity Collegeu čuva se Book of Kells, iluminirani rukopis četiri jevanđelja nastao oko 800. godine. Stranice su od telećeg velina (obrađene kože), a za izradu kompletne knjige utrošeno je, prema procjenama, oko 185 telećih koža. Boje su i danas žive nakon 1.200 godina. Zlato, lapis lazuli, biljni pigmenti. Niko sa sigurnošću ne zna ko je tačno naslikao ilustracije, ali teorija kaže da su radila najmanje tri različita umjetnika, svaki s prepoznatljivim stilom.
Grad u kojem su „pustili” Vikinge
Dublin su osnovali Vikinzi oko 841. godine kao trgovačko naselje. Ime „Dublin” dolazi od irskog „Dubh Linn”, što znači „crna bara.” Vikinzi su se toliko uklopili da su se na kraju stopili s lokalnim stanovništvom. Danas ćete njihov trag naći u Dubliniji, muzeju pored katedrale Christ Church, gdje je rekonstruisan vikinski Dublin sa svim mirisima uključujući. Da, mirisima. Muzej je poznat po tome što je rekreirao smrad vikinškog Dublina. Fascinantno iskustvo, ne nužno prijatno.
Književni Dublin
Dublin je iznjedrio četiri nobelovca za književnost: Yeats, Shaw, Beckett i Heaney. Za grad od oko 550.000 stanovnika (u užem centru), to je nevjerovatna koncentracija. Oscar Wilde, James Joyce, Bram Stoker (autor Drakule), Jonathan Swift… svi iz Dublina. Joyce je toliko neodvojiv od grada da se 16. juni svake godine slavi kao Bloomsday, dan posvećen njegovom romanu „Uliks.” Ljudi se oblače u eduardijansku odjeću, prate rutu koju protagonist Leopold Bloom prođe kroz Dublin i jedu ista jela koja on jede u knjizi. Uključujući bubrege za doručak.
Mitovi vs stvarnost
„U Irskoj uvijek pada kiša.” Dublin ima manje godišnjih padavina od Sydneya, Njujorka i čak Rima. Problem je što kiša pada u kratkim, čestim naletima, pa se osjećaj „stalnog kišnog vremena” stvara, iako statistike govore drugačije.
„Irci piju najviše piva na svijetu.” Ne. Po potrošnji piva po glavi stanovnika, Irska obično nije ni u prvih pet. Češka drži to mjesto godinama. Ali Irci piju više čaja nego gotovo bilo koja druga nacija, oko 4-5 šolja dnevno.
„Temple Bar je autentičan Dublin.” Temple Bar je zabavan, ali je uglavnom turistička zona s višim cijenama. Lokalni Dublinčani izlaze u kvartove poput Stoneybattera, Rathmines ili Phibsborougha, gdje je pinta jeftinija a atmosfera istinskija.
Zaključak
Dublin nas je osvojio na način na koji to rade samo gradovi koji se ne trude previše. Pivo koje nije crno, ugovor na 9.000 godina, vikinski muzej koji smrdi namjerno i grad koji je dao svijetu Drakulu, Gulivera i Leopolda Blooma. I za kraj, bonus: u Dublinu je 1847. godine, tokom Velike gladi, osmanlijski sultan Abdülmecid I želio poslati 10.000 funti pomoći. Britanska kraljica Viktorija je poslala samo 2.000 funti, pa je sultanu rečeno da pošalje manje kako ne bi posramio kraljicu. Prema predaji, sultan je poslao 1.000 funti, ali je tajno uputio i tri broda hrane u irske luke. Dublinčani to pamte do danas. 🍺
Ovaj članak je rezultat detaljnog istraživanja. Neke priče i legende dio su usmene predaje i nije moguće sa 100% sigurnošću potvrditi njihovu tačnost. Ali upravo to ih čini fascinantnim, zar ne?
P.S. Ako u dublinskom pubu neko kaže „It’s a grand day,” a vani pada kiša, ne zbunjujte se. U Irskoj, „grand” ne znači da je nešto sjajno. Znači da je dovoljno dobro. A to je, u irskom duhu, sasvim dovoljno.
